Staro za novo

Staro za novo

Glazbena tiskovina, »Koox«, br. 1, svibanj 2003.

»Glazba! Što uopće znamo o glazbi i zašto je ona tako posebna? Ona je uvijek nazočna u veselim i dobrim trenucima, baš kao i u lošim i tužnim. Glazba je cijelo vrijeme sveprisutna u našim životima, i kada nam sve propadne, u jednom trenutku prisjećamo se dobro poznatih izvođača koji su nas uveseljavali u najsvjetlijim trenucima života.«

Ovo nije školska zadaća na temu »Zašto volim glazbu?« vaše nećakinje iz 2b Frizerske, nego uvodnik prvog broja magazina Koox, koji potpisuje glavni i odgovorni urednik Goran Bakić.

Seksepil kultivatora

Ova nova glazbena tiskovina (Koox navodno ne znači baš ništa, ali se pokretačima svidjelo kako zvuči, i navodno se čita baš kako je napisano — kooks s dugim o, a ne kuks) iznenada se pojavila na odabranim kioscima, popraćena promotivnim plakatima s likovima Micka Jaggera, Keitha Richardsa, Rona Wooda i Charlieja Wattsa, najavljujući neposredno nakon toga otkazani nastup Stonesa u Zagrebu. Broj je izašao i sa četiri različite naslovnice, tako da su znatiželjni budući čitatelji mogli sami izabrati i kupiti broj sa slikom svog omiljenog člana benda; po cijeni od nemalih 25 kuna dobili su 146 stranica teksta i dar, CD grupe MI, raritetni audiozapis s njihova koncerta iz 1970. godine.

Pustimo po strani komični tiskarski propust koji je već ionako odebljem Kooxu priskrbio 16 dodatnih stranica (dakako, ponovljenih i razbacanih po broju) i usredotočimo se na tekstove — najprije malo statistike: od spomenutih 146 stranica ukupno 18 otpada na suvremene pop izvođače (Holly Valance, Groove Armada, Pink, Placebo, vijesti), ako u njih ubrojimo i Jona Spencera, s kojim je Bakić napravio intervju; 58 na prilog o The Rolling Stones; 10 na grupu MI i Sinišu Škaricu; osam na grupu Animals; po nekoliko stranica o heavy metalu, opskurnim francuskim, nizozemskim i slovenskim bendovima, bluesu, jazzu, swingu i world musicu, a tu je i ponovno iz naftalina izvučen Bruno Langer. Najzabavnija se rubrika, prema očekivanjima, recenzije — ocjenjuje klasičnim sustavom zvjezdica, a glavni rezidentni autoriteti Darko Glavan (King Crimson!?), Bojan Mušćet (Tegan and Sara), Aris Angelis (Mighty Sam McClain) i Davor Hrvoj (The Crusaders) imaju svaki po svoj album mjeseca. Nepismenost i neurednost većine vodećih tuzemnih kritičara nije nikakva novost i malo se tko zbog toga još uzrujava, iako pojedini detalji bodu oči — primjerice recenzija albuma Mary Star of the See Hrvoja Horvata, koji je nehajno, ne pročitavši što uopće piše na omotu more, zamijenio more glagolom gledati, ili nebulozni pleonazmi i oksimoroni koje neštedimice sipa Mušćet, nominant ovogodišnje nagrade za najlucidniju ekspresiju audiodoživljaja Dr. Zlatko Gall. Zaslužio ju je rečenicom: »Vjerojatno bi slično zvučale i Meritas kada bi netko u njihovoj pozadini snimio buku kultivatora, a takva kombinacija zvuči razmjerno uzbudljivo«.

Povratak ludilu

Drugi zanatski highlighti uključuju bizaran navod da je future jazz nastao potkraj devedesetih u zagrebačkom klubu Aquarius, te Glavanovo stavljanje britanskog repera The Streets u isti koš s rock-bendovima The Coral i The Doves, u sklopu kontemplacije o godišnjim listama albuma vodećih američkih i britanskih glazbenih tiskovina (Mike Skinner aka The Streets svojom pločom Original Pirate Material dospio je među prvih deset na većini lista koje Glavan spominje). Inače, isti tekst završava strastvenim pokličem obično narkoleptičnog rock-ljetopisca: »Izgleda da je nakon mnogobrojnih zvijezda ’world musica’ raznolikih boja kože, dozrelo vrijeme i za bjelački world rock music!«... Možemo li ga pripisati samo netaktičnosti? Nadajmo se...

Ipak, kaosom premiješanih stranica, prijeloma po uzoru na glasilo sindikata metalaca, gomile boldanih davno prohujalih datuma i buntovnih leadova, provlači se duh jednoga čovjeka — Gorana Bakića. I može se bez imalo ironije reći, bez obzira na suludu ideju o nostalgičnu glasilu vremešnih rockera po uzoru na Mojo na tako malenom tržištu, bez obzira na iznenađujuću neprofesionalnost obavljenog posla, da je okorjeli rebel-rebel Bakić u projekt ušao potpuno iskreno i široka srca. Iz ideala. Iz čiste ljubavi prema glazbi. Ili, kako je sam najbolje objasnio u uvodniku:

»Cijeli život tvrdim da ako čovjek sam ne prođe put koji mu je označen zapisanim kodovima prolaska kroz vrijeme i prostor, nikada neće doznati pravu istinu je li to dobro ili loše. Na svojem putu čovjek uvijek stigne do finalnih životnih odrednica kada mora donositi odluke biti ili ne biti. Zapravo, nakon svih prekretnica u životu, brakova, žena, čudnih projekata, ljubavi i mržnje, čovjek se uvijek vraća na početak svojega životnog puta trudeći se uloviti posljednje odsjaje prohujalog rock & roll ludila koje nakon svih tih godina traje i dan-danas u svojem izvornom ili nekom budućem izdanju.«

Aleksandar Holiga