Španjolski poučak

Španjolski poučak

Jedino kontinuitet rada na odgovornom projektu čuvanja, razvijanja i predstavljanja hrvatske kulture, može nam u doglednoj budućnosti osigurati prikladan položaj unutar riznice kulturnoga nasljeđa čovječanstva

Kad biste pitali prosječnoga građanina Španjolske što zna o Hrvatskoj, budite uvjereni da ne bi mogao točnije odrediti ni njezin geografski položaj — lutajući u mislima od Litve do Slovačke i od Ukrajine do Bjelorusije. Vjerojatno ni Slovenci, a ni neki drugi narodi istočne Europe ne bi prošli mnogo bolje u sličnoj anketi, no to ne znači da se trebamo pomiriti s takvim činjenicama. Prosječan Španjolac, osim što raspolaže nejasnim idejama u vezi s posljednjim ratom na prostoru bivše Jugoslavije, vjerojatno bi vam s blagonaklonim osmijehom priznao da mu je od Hrvata poznat jedino nogometaš Davor Šuker, bivši igrač Real Madrida, i to ponajprije stoga što je taj zlatonogi momak svojedobno bio član ekipe španjolskog favorita, a imao je i sentimentalnu vezu s jednom od najtiražnijih žena ovdašnje medijske scene.

Mnoge nejasne predodžbe o Hrvatskoj i njezinim ljudima, ovisno o pojedinostima koje povremeno kroz gusto sito medija dospijevaju u španjolsku javnost, iz godine u godinu mijenjaju svoj karakter. Tako je u posljednje vrijeme i na Iberskom poluotoku sve poznatija Janica Kostelić. Danas sve više Španjolaca planira kratkotrajan posjet Hrvatskoj tijekom ljetnog odmora zahvaljujući dobroj reklami HTZ-a koju ovdašnja televizija preuzima od CNN-a i Eurosporta. Nije bez značenja ni činjenica da su prve laste među ovdašnjim imućnijim kupcima nekretnina okrenule svoje kljunove u smjeru Jadrana. Govoreći u istom kontekstu, u madridskoj zračnoj luci možete sresti nekoliko djelatnika osiguranja koji će vas pozdraviti na hrvatskom jeziku i iskoristiti na trenutak vašu nedoumicu da istaknu nesvakidašnju ljepotu hrvatskih žena i privlačnost naših krajeva, kamo ih je nakratko odvodila služba u sklopu neke od »mirovnih misija na Balkanu«.

U zakonu hrvatski ali...

Hrvatski jezik mnogi još nazivaju srpsko-hrvatskim, dok većina institucija i ministarstava, kad traže prevoditelje, angažiraju srpske — dovodeći ih najčešće iz Barcelone. Plaćaju im put, noćenje i dnevnice jer, čini se, ne znaju da u Madridu radi nekoliko vrsnih službenih prevoditelja za španjolski i hrvatski jezik. Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Španjolske, unutrašnjim pravilnikom o prevođenju službenih dokumenata, definiralo je pitanje jezika te se koristi odvojeno nazivima srpski i hrvatski jezik, no u praksi to se još ne primjenjuje u nizu državnih ureda, na većini sveučilišta i na drugim stručnim razinama u kulturnom i političkom miljeu Španjolske. Sveučilište Complutense, primjerice, i dalje početkom svake studijske godine oglašava, među ostalima, i tečaj srpsko-hrvatskog jezika. Predavač je osoba iz Srbije i ukoliko kao potencijalni kandidat želite saznati više o razlici u nazivlju i strukturi tih jezika, ona će vam ljubazno i naširoko objasniti kako nikakva razlika i ne postoji, nego da je tu isključivo riječ »o političkim smicalicama po balkanskom receptu jer je sve to u stvari jedan jedinstveni (jugoslavenski?!) jezik«.

Zahvaljujući ugovoru o suradnji između najstarijeg madridskog sveučilišta Alcalá (čija povijest seže sve do 1508) i Zagrebačkog sveučilišta, potpisanu u Zagrebu u ljeto 2001. godine, od prošle jeseni djeluju u Madridu i u Alcalá de Henares prvi tečajevi hrvatskoga jezika i kulture, koji su ujedno začetak budućega lektorata hrvatskog jezika i kulture na Iberskom poluotoku.

Sa svoje strane, hrvatsko veleposlanstvo u Madridu poduzima sve što je u njegovoj moći na razvijanju suradnje na kulturnom i znanstvenom polju između Hrvatske i Španjolske, no u moru bogate ponude španjolske kulturne scene za to su potrebni iznimni napori. Prije nešto više od godine dana, na inicijativu veleposlanstva, pokrenuto je i Društvo za kulturnu promidžbu Španjolska — Hrvatska, koje okuplja uglavnom mlade intelektualce iz miješanih brakova na domjencima i priredbama te funkcionira kao svojevrstan lobi za Hrvatsku u španjolskoj intelektualnoj i političkoj sredini. Novca dakako nema niotkuda, no uz razumijevanje i pomoć španjolskih prijatelja i simpatizera u gotovo neobjašnjivim okolnostima probijaju se na ovdašnju kulturnu pozornicu neki vrijedni i dobri hrvatski projekti.

Rad, odgovornost i brižno nastojanje malobrojnih entuzijasta i profesionalaca imaju pojedinačne uspjehe i neočekivane rezultate, no pitanje je da li se na takav način može dugoročno zastupati hrvatska kultura u bilo kojem podneblju s obzirom da je previše toga prepušteno inicijativi, sklonostima, znanju i umijeću pojedinaca.

Kulturna mašina

U Španjolskoj se pak pitanje plasmana kulture nameće kao imperativ, kako unutar njezinih granica, kamo hodočaste tijekom čitave godine milijuni turista u potrazi za kulturnim čudom, tako i spram ostaloga svijeta u kojemu je njezin kulturni proizvod vrlo cijenjena roba. (Terminom kulturno čudo koristim se kao sintagmom za dinamično umjetničko stvaralaštvo, raznovrsna i brojna kulturna događanja, mnoštvo kulturnih spomenika, objekata i lokacija te bogatu povijesnu i nacionalnu baštinu Španjolske.) Za dio toga kulturnog čuda Španjolska može zahvaliti utjecaju koji tijekom duljeg povijesnog razdoblja uživa u svojim bivšim kolonijama, gdje prodaje sve — od knjiga do flamenka, od jezičnih tečajeva do hodočasničkih odmorišta, od Chillide do Picassa, od Cordobe do Bilbaa. Za ostalo je doista zaslužna država, koja polaže toliko važnosti predstavljanju španjolskog nacionalnog nasljeđa, umjetničkog stvaralaštva i »kulturne robe« na tezge nezasitnog svijeta da je na prijelazu iz 2000. u 2001. godinu osnovala i državnu udrugu za promicanje španjolske kulture izvan njezinih granica (SEACEX), kojoj je na čelu odbora najutjecajnijih imena sam premijer Jose María Aznar. (SEACEX — Sociedad Estatal para la Acción Cultural Exterior javna je ustanova utemeljena 15. prosinca 2000. dogovorom Ministarskog savjeta Španjolske pod patronatom države u svrhu organiziranja i vođenja međunarodnih izložbi i drugih popratnih kulturnih aktivnosti sa svrhom međunarodne kulturne promidžbe Kraljevine Španjolske.)

Nema dvojbe da ta velebna kulturna mašina donosi Španjolskoj znatan prihod, kako od kulturnog turizma na svakom koraku unutar zemlje, tako i od izvoza na druga kulturna tržišta. Štoviše, Španjolska je posljednjih deset do petnaest godina uspjela pribaviti prilično novca iz europskih fondova za obnovu i očuvanje nekih od njezinih najvrednijih kulturnih spomenika. Po tome bi svakako mogla biti primjer zemlje koja čuva i cijeni svoje nacionalno i kulturno blago crpeći istodobno znatnu gospodarsku korist iz toga domaćinskog i zaštitarskog odnosa spram umjetnosti i kulture.

Na prijelazu iz stare u novu godinu na stranicama najvažnijih španjolskih dnevnika osvanule su opširne analize prošlogodišnjih rezultata kulturne politike, kao i najave novih važnih pothvata koje Aznarova vlada priprema za iduće razdoblje. Zaštita kulturne baštine i umjetničkih spomenika već godinama uzastopce bilježi procvat pa ne čudi da je ocjena obavljena posla u 2002. svima donijela neskriveno zadovoljstvo.

U europskim i svjetskim kulturnim metropolama i protekle su godine otkupljena i vraćena u Španjolsku mnoga vrijedna umjetnička djela koja pripadaju ovdašnjoj kulturnoj riznici: pokućstvo, umjetnički predmeti, skulpture, knjige i slike — u što je uloženo mnogo novca. Osnovna namjera nacionalne kulturne politike jest povrat otuđenog i rasprodanog blaga gdje god je to moguće. Salamanca je u protekloj godini kao Europski grad kulture obnovila znatan dio kulturnih kapaciteta i otvorila nove. Od Santandera do Calvíje, od Ciudad Reala do Burgosa — kao u košnici — radilo se, obnavljalo i gradilo cijele godine. Unutar programa obnove i održavanja muzeja država je u razdoblju od 2000. do 2003. namijenila uložiti 163 milijuna eura za potrebe 83 muzejske ustanove. Obnova Alcazara, muzeja španjolske vojske u Toledu, kao i proširenje muzeja Prado u Madridu, samo su neki u nizu velikih projekata koje ministrica kulture, obrazovanja i športa Pilar Del Castillo ima u vidu kad govori o planu države da »zaštiti, obogaćuje i promovira nacionalnu baštinu i potiče umjetničko stvaralaštvo«. Na tom se načelu temelji i zakon o sponzoriranju umjetnosti i kulture u interesu »suvremenog i slobodnog razvoja stvaralaštva«.

Državna briga o nacionalnoj kulturnoj baštini obuhvaća i katedrale sa 172 intervencije u svim autonomnim pokrajinama u vrijednosti od 71, 7 milijuna eura. Od 2001. do 2004. godine obnovit će se 451 spomenik, u što će biti uloženo dvjesto milijuna eura. Za razvoj 27 kulturnih institucija planirano je još 335 milijuna eura do kraja 2005. godine. Do sada je od početka 2001. već uloženo u umjetnička djela u španjolskim kulturnim institucijama 185 milijuna eura. U razvoj i održavanje arhiva i knjižnica u razdoblju od 2002. do 2005. namijenjena su sredstva u iznosu od 79 milijuna eura. Plan za poticanje čitanja u idućem će razdoblju biti dotiran s dvanaest milijuna eura. U istom razdoblju planira se kompletna obnova i reforma Španjolskog nacionalnog orkestra.

Mobilizacija odgovornih

Impozantne brojke najbolje govore o značenju i opsegu projekta španjolske kulture. Ono što je nužno ovdje istaknuti jest odnos spram vrijednosti duhovnog i materijalnog nasljeđa; njihova zaštita, obnavljanje, čuvanje, prezentiranje, propagiranje. U Španjolskoj nećete doživjeti da posjetitelj galerije ima slobodan pristup umjetničkom predmetu, da ga može doticati bez nadzora dok je na mnogim drugim destinacijama u svijetu, pa i u Hrvatskoj, u mnogo slučajeva to dostupno. Primjerice u Naroni, gdje vas razvaljena vrata na ogradi oko arheološkog nalazišta pozivaju da ga posjetite bez ikakve novčane naknade (ljeto 2001), ili u gradskom muzeju u Dubrovniku, gdje smo se osvjedočili kako turisti rukom mogu opipati bez nadzora umjetnička platna na zidovima (iste 2001). U svakom slučaju, kad je u Španjolskoj ugroženo umjetničko djelo i kulturno nasljeđe, mobiliziraju se svi odgovorni ljudi i ustanove.

Tako je primjerice nedavna katastrofa Prestigea u vodama Galicije podigla na noge španjolsku vladu, koja je posljednju od svojih sjednica na prijelazu stare u novu godinu posvetila isključivo pitanju poticanja kulturnog turizma Galicije. Jasno je da će i u ovom slučaju kultura biti pozvana u pomoć pri prevladavanju tragičnih posljedica naftnoga incidenta. Već je u tijeku priprema velike izložbe Galicija i njezina kultura, koja će u suradnji s Institutom Cervantes obići mnoge europske i američke gradove. Poznato je da je španjolska Vlada bila izložena oštroj kritici zbog neučinkovitosti i zakašnjelih reakcija oko rješavanja onečišćenja okoliša izazvana navedenom havarijom, ali se i opet pokazala dosljednom i rigoroznom kad je u pitanju zaštita kulturnog identiteta i plasmana svoga kulturnog proizvoda na kulturna tržišta. Ministarstvo turizma uložit će u ovoj godini četiri milijuna eura u predstavljanje programa Jacobeo 2004. (Santiago de Campostela). Unutar programa solidarnosti s Galicijom zastupljene su sve autonomne pokrajine Španjolske. Sociedad Estatal para la Acción Cultural Exterior (SEACEX) računa na solidarnost svih jer »Galicija jest i treba biti bez ikakve dvojbe nezaobilazno odredište španjolske kulture«.

Riznica osvojenog

Dakako, nema smisla uspoređivati španjolske i hrvatske mogućnosti i prilike. Španjolska je zemlja koja je tijekom nekoliko stoljeća dovlačila i prikupljala silno bogatstvo iz prekomorskih kolonija, koja je vladala golemim prostorom Europe i Amerike i čija je moć u doba Karolinga sezala i u naše krajeve. Riznica naslijeđenoga i zatečenoga, osvojenoga i stvorenoga, na svakom koraku, izaziva istinsko divljenje. Mala i ratom razorena zemlja ne može se sa Španjolskom uspoređivati. Ipak, od Španjolske možemo i moramo mnogo toga naučiti. Od Španjolske nam treba naučiti promovirati ono što imamo, poštivati, čuvati i njegovati ono što je naše autentično, razvijati mecenarstvo i tražiti financijsku potporu svijeta. Za to nam treba jasna nacionalna politika promidžbe hrvatske kulture, ali ni to nam neće pomoći ne budemo li nazočni na relevantnim mjestima u svijetu, gdje se o programima i novcu odlučuje i na onim položajima i u onim događanjima gdje se kultura najbolje uočava i promiče.

Jedino kontinuitet rada na odgovornom projektu čuvanja, razvijanja i predstavljanja hrvatske kulture, oplemenjena okoliša, nacionalne baštine i umjetničkog stvaranja može nam u doglednoj budućnosti osigurati prikladan položaj unutar riznice kulturnoga nasljeđa čovječanstva. To ujedno znači da nam je kao društvu u cjelini usađivati novim generacijama od najranijeg djetinjstva odgojne i obrazovne sadržaje koji će im učvršćivati svijest o prednostima odgovornog odnosa spram svih aspekata kulturnog dobra svoje sredine, koji će ih sokoliti da ih predstavljaju drugima; ne zato da bi isticali svoje na račun tuđega, nego zato da bi uživali plodove svoje uljudbe u zajedništvu s drugima.

Iz Madrida Alma de Alba