Snažna osobnost performansa

Snažna osobnost performansa

Samostalna izložba Marine Abramović definitivno je najsvjetlija točka festivala. Umjetnica koja je radikalnim performansima početkom sedamdesetih uzburkala vode tadašnje jugoslavenske likovne scene i zajedno s Acconcijem, Ginom Pane, Chrisom Burdenom, Davidom Oppenheimom i drugim, sad već antologijskim figurama, ispisala stranice povijesti performansa, jedina je koja i nakon tridset godina još izvodi performanse s istom žestinom i ozbiljnošću

Ove godine World Wide Video Festival slavi dvadesetu godišnjicu. Taj svjetski festival medijske umjetnosti održava se svake godine još od 1983. i nastao je u suradnji s Nederlands Instituut voor Mediakunst, Montevideo, jednom od najvažnijih europskih ustanova koja prati i potpomaže razvoj medijske umjetnosti. Institut se bavi i sustavnim arhiviranjem i konzervacijom videoradova te posjeduje zavidnu zbirku radova videoumjetnosti od njezinih samih početaka. U tri tjedna trajanja festivala predstavljena je retrospektivna izložba nekih od najvećih ostvarenja medijske umjetnosti posljednja dva desetljeća nastalih na inicijativu festivala i tri samostalne izložbe: Edera Santosa, brazilskoga videoumjetnika, Walida Ra’ada, libanonskoga videoumjetnika i Marine Abramović, čijim se predstavljanjem pokušala naglasiti veza videa i performansa. U popratnom programu održavala su se predavanja umjetnika, projekcije kratkih video radova-filmova, a u Media Lounge na dvadewet monitora individualno su se mogle i pogledati osim ovogodišnjih i radovi iz arhiva prošlih festivala, među kojima su se mogla naći i nama poznata imena Sanje Iveković, Brede Beban i Marine Gržinić.

Žestoko i pokrenuto

Samostalna izložba Marine Abramović definitivno je najsvjetlija točka festivala. Umjetnica koja je radikalnim performansima početkom sedamdesetih uzburkala vode tadašnje jugoslavenske likovne scene i zajedno s Acconcijem, Ginom Pane, Chrisom Burdenom, Davidom Oppenheimom i drugim, sad već antologijskim figurama, ispisala stranice povijesti performansa, jedina je koja i nakon tridset godina još izvodi performanse s istom žestinom i ozbiljnošću. Od 1976. Marina živi i radi u Amsterdamu. Dvanaest godina u svojevrsnoj je androginoj simbiozi izvela mnogobrojne performanse sa svojim umjetničkim i životnim partnerom Ulayem (Uwe Laysiepen). Njihova je veza završila 1988. posljednjim zajedničkim projektom Great Wall Walk, gdje su se umjetnici nakon devedeset dana pješačenja našli na sredini Kineskog zida i izrekli konačno zbogom. Od tada Abramović kreće sa svojom samostalnom karijerom. Na toj izložbi prikazani su njezini performans-video radovi od 1975-2003. Video je medij kojim se umjetnica koristi za dokumentaciju performansa, kao autonomnom formom i videoinstalacijom. Jedan od najsloženijih novijih projekata zasigurno je Balkan Baroque, za koji je 1997. primila Zlatnog lava na Biennalu u Veneciji.

Tijelo kao subjekt i materijal

U svom radu Marina uvijek polazi od tijela, koje je za nju i subjekt i materijal. Čistim iskustvom istražuje fizičke i mentalne granice tijela, čime želi postići stanje više svijesti i potpuno, tjelesno i duševno oslobađanje. U videoinstalaciji Portrait Gallery sastavljenoj od 16 individualno postavljenih monitora, istražuju se performansi u kojima je samo njezina glava snimljena. Prateći promjene umjetnice u različitim razdobljima života, čak i na prvi pogled uočava se uvijek prisutna snaga i energija njezinih performansa. U njezinu prvom snimljenom i najpoznatijem performansu Art must be beautiful, artist must be beautiful (1975) umjetnica ritualizira jednostavnu radnju češljanja koju pretvara u nasilni i destruktivni čin. Dok kontinuirano ponavlja istu radnju, istovremeno izgovara naslovnu rečenicu sve dok ne uništi kosu. Time se referira na mit o umjetnosti u službi ljepote: »Ako umjetnost dolazi samo iz umjetnosti gubi snagu i postaje dekorativna. Ja mislim da umjetnost mora uznemiravati i da treba postavljati pitanja.« U dva rada iz 1975. pokušava osloboditi i očistiti svoje fizičko i mentalno tijelo. U Freeing the Voice vrišti bez prestanka dok ne izgubi glas. U Freeing the Memory izgovara riječi koje joj dolaze na pamet sve dok se ne može više ničega sjetiti. Oba rada imaju istu svrhu: dosegnuti točku posvemašnje praznine, tabula rasa, otkloniti sve prepreke civilizacijskog razvoja i postići stanje zaboravljene senzibilnosti i samokoncentracije.

U Cleaning the Mirror 1 u ekstremnom prvom planu nije njezino lice nego lubanja, a od nje vidimo samo ruke koje četkom, sapunom i vodom čiste prljavu lubanju. Originalno je bilo pet monitora postavljenih jedan iznad drugog što su prikazivali različite dijelova kostura. Zvuk repetitivnih, energičnih pokreta četkom još više pojačava ritualnost čišćenja ultimnog ogledala s kojim se svi imamo suočiti. Umjetnica otvara temu vječnoga tabua zapadnog svijeta — smrti, i unosi elemente budističke metafore čišćenja zrcala, pročišćavanja kao pripreme za konačno spiritualno oslobođenje. Već od sedamdesetih Abramović se zanima za druge, posebno istočnjačke kulture i njihovo poimanje tijela — materijalnog i spiritualnog. S Ulayem je osamdesetih provela godinu dana živeći među domorocima u središnjoj Australiji, veliki interes za budizam odveo ih je na Tibet. Nomadski živeći po cijelom svijetu, tražili su inspiraciju u ritualima, starim vještinama, intuitivnosti i spiritualnosti, sve ono što je Zapad tehnološkim razvojem davno zaboravio.

Stereotipi: odbacivanje ili prihvaćanje?

Dva rada stoje na suprotnim polovima. U videu Onion (1996) umjetnica grčevito i u očitoj patnji pomalo proždire golemi luk dok se u pozadini čuje njezin rezignirani glas koji ponavlja monolog, žalopojku o svom životu — »I am tired of changing planes... museum and gallery openings... I want to get away, somewhere so far that I am unreachable by fax or telephone...«. Slika je to žene s kraja 20. stoljeća dovedene do ruba sloma profesionalnim zahtjevima i nedostatkom privatnoga života. Može se osjetit svaki njezin zalogaj i muka s kojom pokušava progutati i posljednji komadić, dok joj suze teku niz lice, a iz grla dopiru očajnički glasovi. U Image of Happiness (1996) u kadru je njezino naglavce okrenuto lice koje zuri u gledatelja dok ponavlja svoj san o sreći — sentimentalnu, poetsku deskripciju trudne žene koja sjedi uz kamin i čeka muža da se vrati iz rudnika. Taj stereotipni život žene-majke umjetnica potajno želi, ali, kako je i sama rekla, njezin drugi dio bio je prejak i zato je odbacila taj san.

U tri rada pod naslovom Dragon Heads, koji su nastali tijekom performansa između 1990. i 1994, Abramović se opet upušta u opasna eksperimentiranja, ovaj put sa zmijama. Ideja se rodila nakon njezina iskustva iz Kine, gdje ljudi vjeruju da Kineski zid ima oblik zmaja-zmije te da su pravci zida određeni magnetskim linijama Zemljine energije. U dubokoj koncentraciji i samokontroli nepomična umjetnica pušta par udava da se kreću po njezinoj glavi prateći tragove energije kao što i u prirodi prate energiju Zemlje. Znak napetosti, tjelesne ili duševne, mogao je biti smrtonosan. Izazivanjem gotovo opipljiva straha, koji je prisutan u mnogim njezinim performansima, nastoji privući posvemašnju koncentraciju publike. Vrlo je jasna njezina identifikacija ljudskoga tijela s prirodom, čime iskazuje neopisivu želju za povezivanjem s prirodom. Vezu s prirodom traži i u videoradu Stromboli, koji je nastao prošloga ljeta na istoimenom otoku. U krupnom je planu njezin skulpturalni profil dok leži na plaži, prepuštena ritmu valova, prolazu vremena, puštajući da se pijesak i školjke zaustavljaju na njezinoj koži do sljedećega vala, koji opet sve odnosi.

Spiritualno i karnalno

Videoinstalacija Spirit House (1997) reflektira tri aspekta osobe — žene. U Dissolution umjetnica bičuje sebe dok ne dođe do točke kad više ništa ne osjeća. U Luminosity njezino je golo tijelo, dok neudobno sjedi na visoko postavljenu sjedalu bicikla ne dodirujući pod, osvijetljeno jakim reflektorima, dok se na kraju potpuno ne rastvori i postane jedno s blistavom svjetlošću. Plešući sama uz zvukove arapskoga tanga u Insomnia, poput nekog duha iz filma noir, ona ostavlja dojam nostalgične i osamljene žene. Ples je motiv i videoinstalacije Mambo (2003), muzealne verzije performansa nastala prošle godine u Volterri u napuštenoj psihijatrijskoj bolnici, gdje je publika, da bi vidjela umjetnicu koja pleše u zavodljivoj crvenoj haljini na zvukove mamba u cipelama s magnetima na metalnoj površini, morala proći sto metara dugi metalni hodnik, u istim takvim cipelama. Ovdje je to bio metalni podij, a publika je mogla zaplesati skupa s umjetnicom na velikom ekranu. Stvara se kontrast između želje za praćenjem ritma muzike i fizičkim onemogućavanjem kretanja. Unutrašnji mir i promišljanje središnji su motivi njezine posljednje, prvi put predstavljene videoinstalacije At the Waterfall (2003). Umjetnica je 1999. na poziv dalaj-lamina predstavnika dobila zadatak da napravi koreografiju tibetanskih svećenika za festival sakralne muzike u Indiji. Na dugom su zidu projicirane glave 106 tibetanskih svećenika i svećenica koji pjevaju. U udobnim ležaljkama publika se mogla prepustiti meditativnom vodopadu zvuka i slike. U oba posljednja rada na različite se načine dokida voajeristički pristup publike aktivnim sudjelovanjem i prolaženjem kroz fizičko i mentalno iskustvo. Umjetnica je već od kraja osamdesetih zaokupljena temom koju ona definira kao Public Body. Uloga publike i uzajamna energija koja se stvara tijekom performansa za nju su ključni i neizostavni elementi njezina umjetničkog rada i zato izjavljuje da nikad ne bi mogla raditi performanse bez publike. Umjetnica čak želi da se publika stavi u poziciju performera i da proživi isto što i ona osjeća.

Marina Abramović sebe je više puta nazvala bakom performansa, ali po svemu sudeći ona je daleko od odlaska u mirovinu. Samo potkraj prošle godine u New Yorku je sudjelovala na tri izložbe, između ostalih u Guggenheimu i PS1. I u svojim kasnim pedesetima, ta velika dama performansa, uvijek iznenađujuća i inspirativna, nije izgubila na svježini. To je dokazala i nedavnim dvanaestodnevnim performansom The House With the Ocean View u Galeriji Sean Kelly u New Yorku, gdje se u posvemašnjoj askezi, bez hrane i govora, izložila pogledima publike čak i u najintimnijim trenucima. Još jednom je potpuno pružila svoje tijelo publici, taj fini, ali snažni instrument promišljanja vrijednosti vremena i prostora, kojega je današnje društvo sve manje i manje svjesno.

Ivana Plas-Božiković