Rađanje sveca

Rađanje sveca

Ima li općenitije i stoga zahtjevnije zadaće od zadaće koja je dana papi Ivanu Pavlu II. za vrijeme pontifikata, da uvede Crkvu u treće tisućljeće? Ta zadaća možda je najsloženija danas, kada društva nisu vjerski organizirana kao prije, kada se javlja masovni ateizam, kada vlada paradoks globalizacije koja se, kao moć bogatih, udaljava od kršćanske solidarnosti, kada liberalizam donosi, prema mišljenju Crkve, anarhije vrijednosti. Crkva proživljava i druge kušnje — primjerice, sve veću pošast pokreta new age, koji najavljuje nove proroke, pad dvotisućljetnoga kršćanstva, nove spiritualne oblike prevladavanja otuđenog svijeta do kojeg je dovelo, prije, svega, nasljeđe fašizma i komunizma.

Taj pokret, sve rasprostranjeniji u obliku astrologije, reikija, raznih meditacija, mnogi kršćani vide kao prijetnju jer se on zalaže za rušenje svih institucionalnih stega, i obiteljskih, i društvenih, i religijskih, za potpunu duhovnu slobodu pojedinca, koji treba pronaći vlastite putove samospoznaje, zaobilazeći autoritete, pa tako i autoritet Crkve.

Radnik Božji

Ipak, diljem svijeta i dalje se organiziraju kršćanski seminari, kršćanska literatura prodaje se poput bestselera, a svaki dolazak Pape zajednici ovjenčan je ushićenjem. Dakako, za to nije zaslužna samo urođena vjera u Krista, nego i pastoralni pohodi Ivana Pavla II, koji je, nasljeđujući običaj pape Pavla VI, prvoga Pape hodočasnika koji je hodočastio u Svetu Zemlju, nastavio masovno primjenjivati to hodočasničko poslanje Crkve koja je radnik Božji, a ne samo uznik Vatikana. Time je papa Ivan Pavao II, kako će reći i u svojoj netom objavljenoj autobiografiji, povezao Crkvu kao nasljednicu sv. Petra (Šimunu Petru Isus je rekao: »Ti si Petar — Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju...«) i kao nasljednicu svetoga Pavla, koji je vjeru oživljavao na putovanjima.

Knjiga Ivan Pavao II. Autobiografija, koja je izbor citata iz govora, propovijedi, uspomena iz cijelog spisateljskog djela Karola Wojtyle, znatno upotpunjuje doživljaj Pape, jer, dajući sliku o njegovu osobnom putu, potvrđuje da je Papa živio ono što je propovijedao, odnosno da propovijeda ono što je živio. Možda bi smisao knjige, koja započinje Karolovim rođenjem i krštenjem u župi u Wadowicama, a završava misionarskom ulogom Pape u današnjem svijetu, mogao biti i ona rečenica Andréa Gidea: »Ne vjeruj onome tko je našao istinu, nego onome tko je traži.« Ta rečenica, koja izražava temeljni smisao svakoga suptilnog ljudskog bića, može se shvatiti kao smisao ljudskog poslanja koje je put potrage, providnosti, težnja za istinom i usavršavanjem. Zar se ta rečenica ne može primijeniti i na Papu, kojega je Krist pozvao u svećenstvo, podastirući mu put pun tajni, koji će papa u knjizi opisati ovako: »Sva ta duhovna iskustva kao da su označila molitveni i kontemplativni trag mog puta do svećenstva, a potom u svećenstvu — sve do dana današnjega.«

Papa Ivan Pavao II. nije samo kontemplativna, svetačka figura, nego i svjetovnjak — dušobrižnik koji putem životnih iskustava dolazi do Boga. To ne potvrđuju samo njegova hodočašća, njegova uloga putujućeg pastira (reći će u knjizi: »Stvarnost, čiji smo svjedoci, toliko je bogata tajnama, da se ne može iscrpiti«), nego to pokazuje i njegov životni put, bogat izvanjskim događajima, koje povezuje u cjelinu na putu sazrijevanja Božja providnost. Knjiga daje lijep kronološki pregled papina života koji počinje u Wadowicama i koji Papa obogaćuje u sjećanjima slikama iz škole, sa studija, svakodnevnim slikama koje su se urezale u svijest kao znakovi puta. U Crkvenoj ulici gledao je kroz prozor na sunčani sat na crkvenom zidu na kojem je pisalo »Vrijeme bježi, vječnost čeka«. I ta rečenica ostala je prekretnicom na njegovu životnom, ujedno i kontemplativnom putu, koji Papa stalno oživljava u molitvi, intonirajući je uvijek i u domoljubnom duhu, zahvaljujući svojim korijenima iz kojih je izrasla njegova duhovna krošnja.

Otac na koljenima

Iako nije u početku bilo govora u svećeničkom pozivu (i za vrijeme škole i na početku studija mladi Karol mislio je da će ostati svjetovni kršćanin), papino prvo kućno sjemenište označila je slika oca, bivšega profesionalnog vojnika, kojeg usred noći nalazi kako moli na koljenima. Očev duhovni život produbio se nakon smrti Karolove majke (Karol je tada imao devet godina), a potom i brata, mladoga liječnika koji je umro od virusa šarlaha. Oca je izgubio za vrijeme Drugog svjetskog rata i okupacije, kada je imao dvadeset i jednu godinu.

Nakon školovanja u Wadowicama Karol s ocem odlazi u Krakov, na studij poljske filologije koji ga je uveo, kako piše, u Otajstvo riječi, a koji prekida u rujnu 1939, kada je izbio Drugi svjetski rat. Bolno razdoblje njemačke okupacije, kada su u logore odvođeni mnogi školski kolege i svećenici, Karol nastoji prevladati fizičkim radom u kamenolomu i u tvornici sode, koji ga je doveo do duboke spoznaje obična i mukotrpnog čovječjeg života, što će postati jednim od temelja njegovih propovijedi. I u nedavnim propovijedima u Slavoniji prilikom svoga trećeg pohoda Hrvatskoj Papa se obratio težacima, gledajući u fizičkom radu i biblijsku obvezu čovjeka da učini sebi podložnom zemlju i da bude njezinim gospodarom.

Slijede epizode stupanja u svećeničku službu u krakovskoj bogosloviji, studij na teološkom fakultetu Jagelonskog sveučilišta, spomen na uzoritog kardinala Adama Stefana Sapiehu, koji ga je pripremao na svećenički poziv i od kojeg je primio sakrament svetoga reda, kao i spomen na mnoge druge svećenike i neznane svece koji su mu otvorili mistična vrata života. Iskustva rata, koncentracijskih logora (samo u Dachau odvedeno je oko tri tisuće svećenika), u Karola Wojtyle rodili su težnju prema suprotnosti — prema dobru, koje je osjetio kao Božje poslanje.

Životna priča nastavlja se epizodama Karolovih pastoralnih pohoda s mladima u prirodu, dok je bio kapelan i vjeručitelj, njegovim tada neuobičajenim širenjem vjere izvan zidova, u prirodi, gdje povezuje svoje religiozne i umjetničke težnje, razvija spoznaju prolaznosti u doživljaju beskraja prirode i vječnosti, gdje i najuzvišenije iskazuje ljubav prema krajoliku svoje zemlje. Slijedi uloga biskupskoga posvećenja u katedrali u Wawelu, potom razvoj u nadbiskupa Krakovske metropolije, borba za opstanak Papinske teološke akademije u Krakovu u doba komunističke dikatature, sudjelovanje na Drugom vatikanskom koncilu te apostolska obveza na Stolici svetoga Petra 1978. godine. U toj ulozi Papa će ustati s autoritativne stolice i, slijedeći svoj pastoral obitelji i putovanja, nastaviti razvijati pastirsku, putujuću ulogu Crkve, zbog čega će mu neki zamjerati i prevelik medijski trijumfalizam.

Propovijedanje dijaloga

Knjiga završava temeljima njegovih propovijedi među kojima je štovanje žene, kojoj je posvetio i znatan dio govora u Dubrovniku za posljednjega pohoda Hrvatskoj, obrana prava na život, dakle, osuda abortusa, ljubav prema djeci, koja su rađanje života i nade, što poetski uspoređuje s izlaskom sunca, propovijedanje o ljubavi kao odgovornosti za dobro drugoga. Tu je i teološko, ali i životno intonirano propovijedanje dijaloga s drugim religijama i narodima, kao i međusobnog oprosta, što pokazuje, u povodu papina posjeta Banjoj Luci, i najava papina poziva pravoslavcima na oprost za grijehe koje su katolici učinili na tim područjima. U svakoj propovijedi vidljiva je papina usmjerenost na dušobrižništvo, na dostojanstvo običnog čovjeka, koje će isticati i u knjigama Ljubav i odgovornost, Osoba i čin itd., u kojima je vidljivo da ljubav prema čovjeku nameće i imperative dužnosti.

Viziju boljega svijeta Papa završava vizijom jedinstva ljudskog roda, bez obzira na sve podjele kojima započinje novo stoljeće, odom čovječanstvu kao zajedničkoj obitelji, vjerom u prevladavanje opasnoga svijeta znanstvenih otkrića, biologije i genetike, koje prijeti ljudskoj, od Boga stvorenoj i usmjerenoj individui.

Knjiga obiluje i papinom ljubavlju prema rodnoj Poljskoj, a to domoljublje svakako će se odraziti i na njegovu potporu pravu hrvatskoga naroda na slobodu. Sveta Stolica podupirala je 1991. međunarodno priznanje Hrvatske, a sada podupire i njezin ulazak u Europsku uniju, a i posljednji posjet Hrvatskoj pokazao je međusobnu ljubav Pape i Hrvata, koja je urodila i bogatom slikom Hrvatske u svjetskim medijima. Papa samoobranu nacije opravdava kao pravo na slobodu, koja je jednakovrijedna i za pojedinca i za zajednicu.

Među mnogim epizodama koje su sročene jasno, s biblijskim porukama kao životnim mudrostima, a ne teološki zagonetnim maksimama, među mnogim ganutljivim opisima hodočašća, velikih znanih i neznanih junaka, svetaca i laika, posebno se izdvaja epizoda o atentatu na Papu 13. svibnja 1981, kada je »jedna ruka pucala, a Druga Ruka vodila zrno«. Preživljavanje atentata još će više učvrstiti papinu vjeru u Božju milost i u vjernike koji su ga podupirali diljem svijeta, a ujedno će mu staviti i svetačku auru, jer Papa je preživio kako bi dalje služio!

Lada Žigo