Poljska književnost ne vjeruje u društvene zahtjeve

Poljska književnost ne vjeruje u društvene zahtjeve

Olga Tokarczuk, rođena 1962. Najvažnija suvremena poljska književnica mlađe generacije. Prozaistica i esejistica, nagrađena brojnim uglednim poljskim i inozemnim književnim nagradama. Od 1993-1998. objavila je četiri romana Podróű ludzi ksibgi, E. E. (1995), Prawiek i inne czasy (1996) i Dom dzienny, dom nocny. Roman Prawiek i inne czasy jedan je od najčitanijih poljskih romana devedesetih. Objavila je i zbirke priča Szafa (1997), Opowieüci wiglijine (s Jerzyjem Pilchom i Andrzejem Stasiukom), Czarna Ruta (2000) i Gra na wielu bbbenkach (2001). Živi u Walbrzychu. Njezini su romani prevođeni na francuski, njemački, hrvatski, litavski, španjolski i katalonski. U Zagrebu je boravila na ovogodišnjem Europskom festivalu kratke priče.

Od vaše prve knjige Podróz. ludzi Ksibgi (1992) za koju ste dobili nagradu za najboljni poljski prozni debi, pa do danas, svaku vašu novu knjigu prate nagrade i priznanja struke, ali i velika čitanost. Malo je autora o čijoj se vrijednosti u velikoj mjeri slažu i kritika i čitatelji.

— Teško mi je procijeniti koliko daleko seže to slaganje. Nikada nisam pisala za nekoga — čitatelja ili kritičara. Pisanju me privlači to što me samu pokreće, što od mene zahtijeva promatranje, pokušaje, pozornost. Pišem iz unutarnjih, vrlo privatnih razloga, iz neke konačnosti, i za vrijeme pisanja uopće me ne zanima kako će knjiga koja nastaje biti primljena. Ali poslije, kad se već objavi, zahvaljujem Bogu da ipak pronalazi neke čitatelje i veselim se svakoj dobroj recenziji.

Jednom ste prigodom izjavili da pišući zapravo sami sebi pripovijedate bajke prije spavanja. Je li činjenica da sami sebe tretirate i kao čitatelja onoga što pišete kriva što su vaši romani oslobođeni neočekivanih efektnih završetaka, te se poenta provlači cijelom pričom? Odnosno, tko gospodari dok pišete: priča ili Vi?

— Čak i ako je uistinu pisanje neka vrsta autopripovijesti, ipak su, usprkos svemu, meni poente i završeci iznenađujući. Dugo nisam znala kako će ze završiti priča iz E. E. Mislim da rasplet romana ne treba tretirati na formalni šablonski način. Svaka priča ima svoj ritam i temperament. Neke završavaju lagano, utihnu. Druge na kraju moraju imati vatromet.

Mislite li da je nova društveno-politička klima u Poljskoj, mislim pritom na promjene koje su uslijedile nakon 1989. godine, u određenoj mjeri rasteretila ulogu pisca kao svojevrsna nacionalnog ili kulturnog dušebrižnika?

— Čini mi se da će onda kad se književnost konačno ne bude morala angažirati u političkom smislu nastupiti neki pokusni dan, kad će se pokazati da naša književnost ima nešto reći univerzalnim glasom i da će postati razumljiva i rado čitana u drugim državama, u nešto drugačijim kulturnim krugovima. Mislim da se to događa upravo sada — prestajemo se zatvarati u nacionalne tragedije i izlazimo u svijet. Ipak, istodobno je vizija pisca kao nekoga komu je dužnost tumačiti zbilju u Poljskoj još živa. Čitatelji i kritičari traže roman koji bi opisao velik broj političkih, društvenih i gospodarskih promjena u Poljskoj — ali nitko ne prihvaća taj izazov. Objavljivani su književni natječaji za suvremeni roman kako bi se ohrabrili potencijalni pisci. Ali književnošću ipak upravljaju njezini zakoni — upravo je zato složena pojava: poljska literatura posljednjih godina nema povjerenja ni u kakve društvene zahtjeve, jednako kao što se nekad branila od političkih zahtjeva.

Što čitate?

— Mnogo toga, nesustavno, više knjiga istodobno. Trenutno stare brojeve časopisa »Literatura na Çwiecie«, uz debitantski roman mladoga poljskog autora te knjigu o antropologiji kulture. Meni je čitanje oduvijek bilo jedno od najvećih životnih zadovoljstava.

Veseli li vas dolazak u Hrvatsku?

— Jako me veseli. Hrvatsku sam upoznala na turističkim putovanjima i, kao i mnogi Poljaci s hladnog i tamnog sjevera, obožavam toplu i sunčanu hrvatsku klimu. Moj boravak na jednom hrvatskom otoku prije nekoliko godina pomogao mi je napisati pripovijest Otok iz moje posljednje knjige. Topografija i priroda u toj pripovijesti hrvatske su.

Razgovarala Đurđica Čilić Škeljo