Osjećajnost i intelekt

Osjećajnost i intelekt

Gotovo kontemplativan efekt slike nastaje upravo kao rezultat premazivanja platna voskom. Transparentnost voska na slikarskim djelima — koja s obzirom na način tretiranja plohe isključuju i najmanju aluziju na treću dimenziju — dočarava tu, prema prvoj pretpostavci, zanijekanu dubinu

Ovih dana u Gliptoteci HAZU imamo priliku razgledati istodobno dvije izložbe suvremene umjetnosti, zanimljive svaka na svoj način — onu Zlatana Vrkljana te Dubravke Rakoci. Prostorije bivše kožare, u kojoj je smještena Gliptoteka, i u jednom i u drugom slučaju pokazale su se više nego adekvatnim izlagačkim prostorima — minimalistisički crno-ružičasti krugovi Rakocijeve kao i recentne slike Vrkljana, možemo reći, ovdje dišu punim plućima.

Jedino što im nedostaje, ne možemo ne zapaziti, jesu posjetitelji, unatoč vrlo frekventnoj poziciji i blizini jednog od najvećih zagrebačkih shopping centara. Vrkljanova izložba, na koju ćemo se kratko osvrnuti, nastala je u organizaciji s galerijom Zona. Drugi dio te izložbe, sa znatno manjim brojem djela, postavljen je upravo u toj galeriji. Recentne umjetnikove slike, predstavljene ovom prigodom, nastale su tijekom protekle četiri godine, dakle u radoblju nakon umjetnikova sudjelovanja na venecijanskom Biennalu 1999. Podsjetimo, Zlatan Vrkljan umjetnik je srednje generacije hrvatskih umjetnika. Rođen je u Zagrebu, gdje i danas živi i djeluje. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u istom gradu 1979. u klasi prof. Šime Perića. I sam je bio predavač na zagrebačkoj Akademiji potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, a istaknuo se i kao jedan od osnivača donedavna vrlo istaknute Galerije Arteria, koja je promovirala suvremenu umjetnost.

Snažan slikarski rukopis

Promatrajući Vrkljanova nova djela, prvo što uočavamo stanoviti su pomaci u umjetnikovu slikarstvu. Nasuprot nešto ranijim, tzv. bijelim slikama, monokromnim jednoličnim platnima u kojima je isključena bilo kakva referencija na predmetni svijet, sada se suočavamo s visokoekspresivnim radovima naglašena slikarskog rukopisa.

Iako smo se dosad u bezbroj slučajeva susretali s tvakvim načinom slikanja i doživljavanja umjetnosti u tradicionalnom mediju štafelajne slike, ono što Vrkljana izdvaja od većine umjetnika i što pruža mogućnost nešto drukčijeg sagledavanja i iščitavanja te vrste apstrakcije jest tehnika koju je upotrijebio. Riječ je, naime, o tehnici enkaustike na platnu. Ta vrlo stara likovna tehnika, uporabljena ovom prigodom za potrebe suvremene umjetnosti apstraktnog izričaja, dala je novu dimenziju slikarevim platnima.

Pogled na Vrkljanove najnovije radove, kako rekosmo, otkriva dominaciju naglih, energičnih, brzih i uglavnom višebojnih poteza po plohi (iako nailazimo i na primjere čistih odnosno gotovo čistih monokroma). Približavanjem ili pak udaljavanjem od platna dinamika obojenih dijelova na trenutke se intenzivira ili pak smiruje, ovisno, dakako, o osobnom doživljaju promatrača. Gotovo kontemplativan efekt slike nastaje upravo kao rezultat premazivanja platna voskom. Transparentnost voska na slikarskim djelima — koja s obzirom na način tretiranja plohe isključuju i najmanju aluziju na treću dimenziju — dočarava tu, prema prvoj pretpostavci, zanijekanu dubinu. Nevidljiv, ali ipak gust namaz voskom, vodi pogled u daljinu, gotovo u beskraj, potencirajući, pritom, slojevitost poteza kistom.

Sugestivno osmišljena slika

Likovnim odlikama te dosljednošću u pristupu građi, radovi predstavljeni na najnovijoj autorovoj izložbi čine nedjeljivu cjelinu. Njihova koherentnost naglašena je, među ostalim, jednakim dimenzijama slike kao i samim postavom izložbe. Naime, dva duga i nasuprotna niza jednako razmaknutih slika zajedno s radovima na kraćim stranama tlocrtnog pravokutnika, poput kakva neprekinutog friza okružuju zidove prostrane izlagačke prostorije Gliptoteke. Ne možemo se oteti dojmu da je riječ o svojevrsnim varijacijama na temu umjetnikova poimanja slikarstva, pa čak i kad je riječ o onim, u dimenziji, znatno manjim slikama iz istog ciklusa izloženim u Zoni.

Ideja da je slikarstvo samo platno, boja i rad ruke, s isključenjem bilo kakva motiva iz realnoga svijeta, koja nam se spontano nameće i priziva u sjećanje mnoge primjere iz povijesti umjetnosti — od posljednjih Manetovih i Monetovih djela, potkraj devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, preko enformela, pa sve do danas — ne može se, međutim, u potpunosti primijeniti u Vrkljanovu slučaju. Nagli potezi boje na pojedinim se slikama izrazito zatamnjuju ili rasvjetljuju zatvarajući u svojoj snažnoj gesti elipsoidne oblike izrazite sugestivnosti. U drugim, pak, slučajevima potezi se pretvaraju u mekše krivulje koje daju naslutiti obrise neke imaginarne slike zbilje, možemo reći čak i skrivena figurativnog motiva. S pravom se književnik Dražen Katunarić u predgovoru kataloga pita: »Je li se nešto skriveno nalazi ispod boje? S kime ili čime se isprepliće? Što tamo radi? Kamo se dalje uputilo?«

Romina Perić