O gubicima, nestajanju i nelagodi

Eto pišem ovih nekoliko riječi koje sam preskočio u trenucima kada je tužna vijest kolala medijima, a koja će brže nego igdje ovdje u Hrvatskoj pasti u zaborav. Zagrobni život u Hrvatskoj, naime, ne postoji

Namjerice sam izbjegao kušnji pisanja dok je tragična vijest o smrti kolege izazivala pravu navalu tekstova koji su izražavali nevjericu i divljenje. Uostalom, u neke se smrti teško (po)vjeruje. Treba opetovati tužnu vijest kako bi dospjela do svijeti o kraju čovjeka silne energije, jasne i plodne prisutnosti koja moćno zvoni u svakodnevici kulture. Njegova je prisutnost imala karakter kipa.

Eto pišem ovih nekoliko riječi koje sam preskočio u trenucima kada je tužna vijest kolala medijima, a koja će brže nego igdje ovdje u Hrvatskoj pasti u zaborav. Zagrobni život u Hrvatskoj, naime, ne postoji.

Ali pred očima ostaje čovjek silne energije, jake volje, pun osobnih i institucionalnih planova, čovjek koji ne zazire od polemike, ali ni pisanja pjesama, čovjek koji je možda kao malo tko sredio svoju bibliografiju i nekako zloslutno prerano počeo sređivati račun sa životom. Bio je čovjek širokih vidika i uvida u stvari i sjajna osobnost ove kulture, i gotovo sinonim posla, u kojem se nije štedio.

Hrvatska je kultura izgubila važnu figuru. Potpuno je pritom nevažno što smo, vjerujem, nešto drukčiji ljudi i nešto drukčiji pisci i što smo na mnoge stvari gledali različitim očima. Njegova energija, odrješitost i samouvjerenost pomalo su me odbijale premda znam da te osobine obilježavaju jake osobe na kojima počiva probitak i napredak svake kulture. Njegove kolumne u »Vjesniku« bile su kriterij dobra pisanja te oštra i elokventna vrednovanja fenomena kroz sito i rešeto njegova stručna i pomnjiva oka. Takav autoritet jednog lista i jednog imena dosad nije dosegnut.

Kažu da nije ponovno izabran za ravnatelja i da je to bio završni čin njegova života. Ustrajavati na tome znači sačiniti žučljivi nacrt za sve buduće nevolje i ujedanja. Nagađati se može svašta u poznatoj klimi isključivosti i međusobnog nepovjerenja. Svejedno je naposljetku. Njega više nema. Znam da je vrijeme obzira prošlo i da novo ne dolazi, znam da vrijeme nježnosti odmiče iako u Hrvatskoj nikada nije ni došlo (o tome ima bezbroj svjedočanstava. Usto, ta silna energija imala je svoje granice, kojih je i sam Vladimir Maleković bio slabo svjestan. Ne umire se iz jednoga razloga.

Jedno je sigurno, hrvatska kultura bez Vladimira Malekovića nije ista. Da se stvori takav lik treba dugo čekati.

Buđenje nade

Čitajući i listajući jedan od posljednjih brojeva »Vijenca« naletio sam na razgovor s Ljiljanom Šišmanović, nagrađenom scenaristicom i redateljicom »kultnog filma Posljednji zaljev panonskog mora«, kako je predstavlja sugovornik. Ona govori o jeseni čovjekova života, odnosno starosti, koja je, što bi rekla Christina Rachor »prognana, tabuizirana i sramotna«. »Starost se može tolerirati ako baka u crnini sjedi u začećku i prebire krunicu, a sjedokosi djedo pušeći lulicu ljuljuška unuka na krilu. Tijelo se mijenja, želje srca i osjećaji ne«, kaže Ljiljana Šišmanović. Ona govori da je društvo »opsjednuto izvanjskim, materijalnim. Danas više nije grijeh biti ubojica, lopov, lažljivac, pedofil, sebičnjak, ne najveći je grijeh — biti star« kaže Šišmanović boreći se u tom kratkom razgovoru protiv instantne životne filozofije. Eto, time se u svojem filmu bavi jedna pametna i darovita osoba bez prenemaganja i bez velikih riječi.

Razgovor s tom redateljicom, scenaristicom i neosporno pametnom osobom rađa lik koji se ima želju upoznati. Govoreći iz srca o ovom našem vremenu u kojemu je starost sramota, a lopovluk, nitkovluk, trgovanje s ljudskim sudbinama postaju božanstva, sjetim se tako i ovih ratobornih ljudi koji govore o čovjeku koji je pao u njihovu nemilost i koji potom osvetnički stalno ponavljaju »ostarjeli umjetnik«, »ostarjeli umjetnik«! Taj relativno mali intervju budi želju da se upoznate s tom osobom. Govorim to bez nelagode.

Mali intervju s tom osobom u novinama u kojima i sami dosađujete svojim prilozima popravio mi je svijet i dan i novine u kojima smo se trenutno zajedno našli. U moru pisanja koja označavaju samo nevolju u grčevitosti da se dospije do bilo kakve gluposti i senzacije, taj mali razgovor kojemu je ulog iskrenost i odlučnost da se ne glumi jedne pametne osobe jednostavno raduje.

Bilo kako bilo, ostajem zadiljven i zatečen ljudima koji nisu iz obitelji narcisa i algi koje se šire podmorjem i uništavaju svaki drukčiji život.