Neprofesionalna oprema

Neprofesionalna oprema

Među izdanjima Croatia Records nedavno se pojavio CD-album sa snimkom Umjetnost fuge J. S. Bacha u izvedbi čembalistice Višnje Mažuran. Dakako da je domaće diskografsko izdanje kultnoga glazbenog djela kakvo je Bachova zbirka izazvalo primjerenu pozornost glazbene javnosti i, kako je to već kod nas slučaj, obvezatni pozitivni odjek. No svijest o evidentnom padu kriterija i standarda u našoj ozbiljnoj glazbenoj diskografskoj produkciji malo je prisutna u takvim razmišljanjima. Ovo izdanje, u cjelini gledano, jedan je od uzoraka-pokazatelja pravog stanja stvari, tj. prevladavajućeg neprofesionalizma, koji, od glazbenoga školstva do glazbenog izdavaštva, urušava hrvatsku glazbenu kulturu.

Vrlo stereotipno rješenje naslovnice CD-a, s konvencionalnom fotografijom Višnje Mažuran (te naslovom s vidljivim imenom zbirke na tri jezika i imenom interpretkinje, ali jedva vidljivim imenom skladatelja), ne ostavlja na prvi pogled osobit dojam. Glazbeni sadržaj, raspoređen na dva CD-a, na ovim je snimkama izazov za svakog upućenijeg slušatelja, pogotovo onoga koji čembalističku verziju djela poznaje i u drugim čembalističkim izvedbama.

Jednoličnost interpretacije

Osobno bih tu pridodala vlastito iskustvo doživljaja Umjetnost fuge u verzijama za dva čembala u tumačenju Tona Koopmana i Tini Mathot. To što Višnja Mažuran drukčije osjeća protok Bachove glazbe prihvatljivo je pa i razumljivo: to je sloboda interpreta! No činjenica je da je njezin pristup određen, gotovo bi se moglo reći, shematiziranom čembalističkom agogogikom. Stanovita jednoličnost njezine interpretacije dobrim je dijelom uvjetovana upravo takvim pristupom.

No bez obzira na to, svakako je pohvalno da je Višnja Mažuran odlučila snimiti ovaj CD, jedino je šteta što to nije učinila ranije. Sama snimka djeluje mjestimice odveć resko i agresivno, premda ju je potpisala naša najbolja producentica ozbiljne glazbe, Vida Ramušćak. Za snimanje i editing odgovoran je Bernard Mihalić, a sama snimka ostvarena je u listopadu prošle godine u kapeli Sv. Duha u Zagrebu. Urednik je izdanja Zdravko Šljivac, dok je za izdavača potpisan Miroslav Škoro. Ovaj dvostruki CD korisno je preslušati informativno, bez obzira na to da li se to čini iz želje za usporedbom ili iz nekog drugog razloga.

Popratni tekst (na hrvatskom, njemačkom i engleskom) ne preporučujemo. Takva razina površnosti, pretencioznosti i ignoracije, kakvu predstavlja ovaj uradak Jagode Martinčević, na sreću se čak i u nas rijetko nalazi. Trebale bi stranice da se navedu sve besmislice o Bachovoj die Kunst der Fuge, što ih je u svom neobveznom stilu nadrobila bivša djelatnica Minsitarstva kulture i sadašnja programska voditeljica Koncertne direkcije Zagreb te suradnica »Cantusa« i »Hrvatskog slova«. Izdvojit ću samo dva uzorka. Prvi glasi: »Ta tema, jednostavna četverotaktna melodija, postaje, dakle, ishodištem izvanredno složene križaljke, koja se sastoji od šesnaest dvostrukih, trostrukih i četverosturkih fuga«(?!) Potpisanoj Jagodi Martinčević čini se uopće nije jasno kako njezini navedeni termini znače da je riječ o fugama s dvije, tri i četiri teme. U svakom slučaju ta je tvrdnja čista besmislica, jer ne odgovara sadržaju zbirke. Uostalom, o Bachovoj die Kunst der Fuge napisane su knjige i knjige, u kojima je vrlo preciznom analizom utvrđeno o kakvim je tu vrstama fuga riječ.

Loše prepisivanje

Kao prvo, zbirka je pretežno izgrađena od jednostrukih fuga, tj. fuga s jednom temom (Contrapunctus od 1 do 4, uvjetno do 7, te dvije zrcalne fuge). Dvije dvostruke i dvije trostruke fuge su u bloku Contrapunctusa od 8 do 11, dok je posljednji 14 Contrapunctus bio zamišljen kao četverostruka fuga, no u realizaciji, budući da ga Bach nije dovršio, ostao je samo kao torzo, tj. fuga s tri teme. Sve su to općepoznati podaci, koji se mogu naći u svakoj ozbiljnijoj knjizi o Bachu, spomenut ću ovdje tek jedno od recentnijih izdanja, knjigu Bachs Kunst der Fuge Hansa Heinricha Eggebrechta. No kao što ovaj tekst Jagode Martinčević pokazuje, ni prepisivanje tuđih tekstova, osobito ako ih se ne razumije, nije baš jednostavno!

Dio teksta biografija je interpretkinje, ukrašena citatom »Od Višnje Mažuran može se naučiti kako se svira Bach«, rečenicom koju je navodno A. Rubinstein izrekao u Parizu nakon jednog koncerta Zagrebačkih solista. Bilo to sjećanje ili afabulacija, nije presudno, no uzeti to kao citat svakako je pretjerano, pogotovo kada se zna da je Rubinstein ono što je želio reći o sebi i svojim susretima s glazbenicima zabilježio u svojoj autobiografiji. A toga tamo nema!

I da zaključim: pomalo je tužno da se ovakav tekst iz pera jednog predstavnika naše glazbene struke, najčešće predstavljene osobama nepouzdana znanja, i sklonih svakom obliku pretjeravanja, uopće pojavio na jednom diskografskom uratku, koji bi želio ipak vidjeti i na inozemnom tržištu, što bi bilo pametno izbjeći!

Bosiljka Perić Kempf