Muza novog doba

Muza novog doba

Mlađahna Jelena Čarija svojim prvim, neobično zrelim, romanom Klonirana klonirala je Marilyn i načela goruće teme globalne stvarnosti — kloniranje i pedofiliju

Što tebi, kao dvadesetogodišnjakinji, znači Marilyn Monroe?

— Nema dvadesetogodišnjakinje danas koja ne bi znala tko je Marilyn Monroe — ona se još uvijek toliko pojavljuje u medijima, u tolikoj mjeri da to nije normalno. Sad sam na FAK-u u Osijeku listala nekakav časopis »Turist« u hotelskoj sobi i tamo sam u nekoj rubrici naletjela na pričicu o Marilyn, koja je bila aspolutno izvan konteksta — ali je bila tamo.

Njezinu sliku uvijek imam u vidiku

I tako je to uvijek — ne prođe ni tjedan dana da negdje u novinama ili časopisima ne naletim na njezinu sliku. U današnjem »Jutarnjem listu« vidim izložbu Versaceovih haljina i, naravno, to su haljine na kojima je glavni motiv lice Marilyn Monroe. Neki dan gledala sam reportažu o ženama čiji je stil obilježio povijest stila kao takva, i jedna od tih žena je Marilyn, a selekcija je bila užasno stroga. Čak je i jedna hrvatska tvrtka u povodu četrdeset godina od njezine smrti lansirala kolekciju torbi s njezinim likom. Nabrajati mogu beskonačno.

Ženski časopisi svako nam malo serviraju članke tipa »počešljaj se ko Marilyn, našminkaj se ko Marilyn, poblajhaj se ko Marilyn, smanji nos ko Marilyn, odjeni se ko Marilyn, budi zavodnica ko Marilyn« ili druge tipove članaka tipa, ona je utjelovila američki san, ona je postala superstar iz sirotišta, ona se prva skinula za Playboy, ona je proslavila Chanel 5, ona je zavela američkog predsjednika«, i svi pokušavaju dešifrirati njezinu smrt. Današnje zvijezde kopiraju njezin odjevni stil; Madonna, Jennifer Lopez, Elton John opjevali su je; naše Tajči i Severina pretvorile su se u fenomene zahvaljujući furanju na nju — naravno da se nakon svega toga čak i netko mlađi od mene treba zapitati tko je bila ta žena, zašto je toliki mnogi kopiraju i govore o njoj, zašto je ona muza kreatorima, slikarima i glazbenicima.

Riblji gen za bolji ten

Što te potaknulo da svoj prvi roman posvetiš opsjednutosti, u ovom slučaju, kloniranju?

— Roman se sasvim sigurno mogao zvati i Moj strah od kloniranja. Bojim se napretka znanosti koji ne prati napredak etike i svijesti, genetski modificirane hrane, nuklearnih pokusa i djece koja će imati unaprijed određenu visinu, boju očiju i dodane riblje gene za ljepši ten. Ili dječice koja će imati unaprijed posve definiran identitet, kao što u Kloniranoj ima mala Norma Jean. Svi mi otvorimo novine i čitamo o svakakvim luđacima poput onog talijanskog doktora ili o Clonaidu, i pitanje koje imamo u glavi nije da li je kloniranje moguće ili nije, nego da li je čovjek već kloniran ili će se to tek dogoditi. Užasno je i to da se otvara pravno pitanje kako zaštititi svoj genetski materijal od toga da ne bude iskorišten za kloniranje, a mediji nas obavještavaju da je zločin budućnosti krađa identiteta. U Njemačkoj neonacisti najavljuju kloniranje Hitlera, Clonaid je objavio rođenje male Eve na Božić prošle godine — što više razmišljam o tome, draže mi je da je tema romana upravo ta koja jest. Svijet sve više nalikuje na veliki sajam na kojem se može kupiti sve što poželite. Klonirana je roman o bijelom roblju koje se proizvodi po narudžbi, po devizi money talks, bullshit walks, što doslovno znači da ti novac pribavlja sve, bez obzira koliko to bilo nemoralno, protuzakonito i loše.

Prikazala si čitavu lepezu najzazornijih radnji holivudskoga producenta na zalazu karijere. Smatraš li da je efekt šoka važan za uspjeh knjige?

— Jedna mi je prijateljica, koja je pročitala roman, rekla da misli kako je to najšokantnija knjiga koju je pročitala. Šok je vrlo vjerojatno bitan u marketinškom pogledu, ali u mom slučaju možda on bude kontraproduktivan, možda ljudi pomisle »to je knjiga o pedofiliji, to je perverzno, ja to ne želim čitat«. Ja čak ne bih rekla da je roman šokantan zbog teme — svakodnevno u novinama vidite slučaj neke prijave protiv pedofila ili objave sudske odluke o tome da je »taj i taj za bludne radnje nad djevojčicom ili dječakom nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora«. Meni je šokantno to da netko tko djetetu uništi život dobije tri mjeseca zatvora. Jednako tako šokantno mi je da, kad pedeset djece optuži nekog svećenika za pedofiliju, ima ljudi koji će biti spremni na linč te djece i koji će vikati »djeca lažu, jer svećenik je po definiciji svet čovjek, a sveti ljudi ne rade takve stvari«. Šokantno mi je koliko se tih slučajeva gura pod tepih. Kloniranje kao drugi motiv u romanu više čak i nije nešto šokantno — sama riječ kloniranje ušla je u jezik svjetlosnom brzinom, svi su upamtili taj pojam i, barem okvirno, znaju što on znači. Ljudi danas gledaju na kloniranje kao na nešto normalno, nešto što je normalan dio bliske budućnosti, potencijalan način razmnožavanja. Jedini šok koji knjiga možda može proizvesti jest onaj koji se zasniva na linku kloniranje-pedofilija, ali to je nažalost samo jedna od logičnih mogućnosti. Zatvarati oči pred tim neodgovorno je. Mislim da ovaj roman neće šokirati one koji su sebi priznali da sav taj napredak znanosti i igranje Boga može jako lako odvesti — kako se to jako lijepo kaže u našem svakodnevnom govoru — k vragu!

Svlačenje pedofila

Na omotnici knjige nalazi se i preporuka Gordane Buljan Flander, ravnateljice poliklinke za zaštitu djece grada Zagreba. Zašto?

— Gospođa Gordana Buljan Flander je, usuđujem se reći, najveći hrvatski autoritet za pitanja seksualno zlostavljane djece, žena koja vodi Hrabri telefon i bori se za osvješćivanje hrvatske javnosti po pitanju problematike pedofilije. Njezina odlična recenzija romana u svakom je slučaju najbolji i najdraži kompliment koji sam mogla dobiti. Malo se ljudi zabrinjava činjenicom da je u Hrvatskoj jedna od četiri djevojčice seksualno zlostavljana, ljudi se ne vole zamarati tim stvarima one se tretiraju kao nebitne, čak i kao normalan proces odrastanja! A u jednom razredu s dvadeset djevojčica njih pet čulo je od neke odrasle osobe »ovo će biti naša mala tajna, to nećeš reći nikome jer će ti se dogoditi nešto loše«. Mislim da roman koji sam napisala u dobroj mjeri demistificira pedofila i proces kojim on manipulira žrtvom — čak i ako je to njegova jedina vrijednost, ja sam jako sretna napravljenim.

Prvi put sudjelovala si na FAK-u. Kakve su impresije?

— Ja sam pozivom na FAK bila šokirana i onaj sramežljivi dio mene nije uopće htio ići — zahvalna sam svojoj urednici što me nakon duge i žučne rasprave, u kojoj je moj glavni argument bio da ću se onesvijestiti pri čitanju, ipak nagovorila da odem. A nekoliko dana poslije pomislila sam da je FAK jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila u posljednje vrijeme i svjesna sam da to zvuči ekstremno ulizivački, ali to je stvarno tako. Činjenica da hrvatski pisci imaju publiku koja je spremna platiti dvadeset kuna da ih dođe vidjeti kako čitaju svoje tekstove, i to vikendom kad ipak imaju izbor nekakve noćne zabave, raduje, a mislim da i ohrabruje jer dobivaš dojam da pisanje na kraju i nije tako uzaludan posao. Nastup na FAK-u podsjeća me na prizore u filmovima kad se poezija čita u plemićkim ili građanskim salonima, u krugu ljudi koji su stvarno zainteresirani za književnost, ali baš ta zainteresiranost obvezuje. Ne možeš doći pred publiku i čitati nešto iza čega ne stojiš.

Znaš li da je u cvijetu mladosti umrla ovca Dolly?

— Dolly Parton vjerojatno je bijesna što je ovca na kraju postala slavnija od nje. Ja danas na tu priču s Dolly gledam isključivo kao na reality show.

Razgovarao Kruno Lokotar