Modra meditacija

Modra meditacija

Enzo je u odnosu na Jacquesa otprilike ono što je stari Rim u odnosu na antičku Grčku

Priznajem: kada sam prvi put gledala Veliko plavetnilo (iz 1998), gotovo pa kultnu (pod)morsku operu razvikana i razmetna francuskog redatelja Luca Bessona, film mi je čak sjeo, premda ga je naša mahom amerofilska kritika dohvatila s priličnim negodovanjem. Znam i zašto mi je film tada bio relativno simpatičan. Prije svega, zbog zavodljivih stereotipa (mediteranskih, mitoloških), markantnih detalja (poput nove glumačke face Jeana Rénoa), ugodne glazbe (Eric Serra), a onda i zbog onog velikog plavetnila, pored kojega svaka prava Mediteranka, sklona jalovim ljetnim meditacijama u borovini, posve isključi vijuge. Osim toga, okružen čeličnim zakonima (novo)holivudske dramaturgije, koja je vladala i na tadašnjem kinorepertoaru, Bessonov se sportsko-meditativni avanturizam doimao drukčijim, opuštenijim, europskijim.

Izgubljeni saveznici

Drugi put (sa zadatkom) gledala sam film prije nekoliko godina, u povodu domaćega VHS-izdanja integralne verzije filma (director’s cut). Ionako dramaturški tanko i rasuto, a sada rastegnuto na gotovo tri redateljeva sata, Veliko plavetnilo izgubilo je svojega glavnoga saveznika — veliku sliku, a i glazba je bila znatno prigušenija. Konačno, nova integralna DVD-verzija vratila mu je vizualnu bistrinu i tonsku čistoću, ali sada mi se više nego ikada čini da je Besson scenarij za svoj plavi film pisao meditirajući, negdje na klupi uz more, nakon što je već bio zajahao dupina i podlegao sirenskom zovu mi(s)tifikacije. Ostalo je, što bi se reklo, legenda.

Podsjetimo: Veliko plavetnilo priča je o prijateljstvu i rivalstvu dvojice ronilaca na dubinu, Francuza (Jean-Marc Barr) Jacquesa i Talijana Enza (Jean Reno), a počinje negdje na (mitskim) grčkim obalama njihova djetinjstva. Šutljivi i samozatajni Jacques tu je izgubio oca, koji je također ljubio dubine, dok je prizemni Enzo sve to promatrao ’sa škoja’. Mnogo godina poslije, susreću se na svjetskim prvenstvima kao glavni konkurenti.

Enzo je sada bučni i razmetni macho, slab na žene, špagete i prijekore posesivne talijanske majke (recimo, stereotipni Talijan); Jacques je još šutljiviji i zadubljeniji u dupine i plavetnilo. Tu je sada i američka novinarka (Rosanna Arquette), zalog romanse i Jacqueov zemaljski kamen kušnje, koji je ipak lako odbaciti. Jer, kao što implicira Bessonova priča, naizmjence intimizirajući Jacquesa sa ženom i ženkom dupina, on i nije čovjek, nego nekakvo polumitološko biće, valjda zato što je od malena srkao grčko more. Drugim riječima, Enzo je u odnosu na Jacquesa otprilike ono što je stari Rim u odnosu na antičku Grčku — imitacija naspram originalu, ili bevanda prema čistom, crnom vinu. Sportska vještina obojice vrijedna je divljenja, no Jacquesu je ipak, sugerira Besson, more u venama. I to je uglavnom to.

Prazni hodovi

Već u prvoj, kinoverziji, premda površinski privlačno, Veliko plavetnilo bilo je dramaturški nesavršen film, zasnovan na oprekama temperamenata glavnih protagonista, nizanju ronilačkih dvoboja i avantura, garniranih širokim morskim panoramama, dizajnom i posve neavanturističkom glazbom. Integralna verzija, osim rastegnute pučine koja, dok se gleda, oduzima osjećaj za vrijeme, dodaje filmu niz manje-više ilustrativnih sekvenci, odnosno onih koji će, s jedne strane, podcrtati neobično i sportsko muško prijateljstvo, a s druge potkrijepiti Jacquesova dupinsko (sirensko) podrijetlo. No ne daje mu ništa što bi moglo bitno popuniti prazne hodove scenarija.

DVD-podgrijavanje zanimanja za Bessonov film, i bez uobičajenih dodataka, svakako će obradovati Bessonove poklonike, a naročito one koji su soundtrack (za moj ukus, odveć sintetičkoga zvuka) poželjeli slušati gledajući sliku. Što se mene tiče, ovaj slučaj celuloidne meditacije potpuno je zaključen. Žurim u borovinu.

Diana Nenadić