Majstor skrivene pozornice

Majstor skrivene pozornice

Prevodio je drame njemačkih, francuskih i talijanskih autora. Nezaobilazne esejističke tekstove objavio je o Heinrichu von Kleistu, Johannu Nestroyu, Erwinu Piscatoru

Janko Marinković bi telefonirao: »Imam nešto za vas«. Bila bi to obično predstava po djelu pisca, kojega drugi nisu izvodili, s glumcima koje su drugi držali na ledu, na pozornicama koje su drugi zaobilazili, a koje nije bilo uvijek ni lako pronaći.

Najviše me je iznenadio jednog proljetnog dana 1970. pozivom na Trešnjevku, u dvoranu župe svetoga Marka Križevčanina na Selskoj cesti. Mogao je pretpostaviti da bi me zanimalo vidjeti jednu od najvažnijih drama Paula Claudela uprizorenu. Bilo je to Navještenje, koje je sam preveo. Izvorni naslov L annonce faite a Marie činio mu se nepotrebno dugim, kao svojedobno i Ivi Vojnoviću, u čijem je prijevodu to djelo pod naslovom Blagovijest gotovo pola stoljeća prije Marinkovića u HNK u Zagrebu 1922. režirao Tito Strozzi.

Vrijednosti unatoč

Drama o čudu postala je čudom od predstave. Moglo se unaprijed znati da ne će imati pravoga odjeka u javnosti, da će glumci ostati bez priznanja, da će unatoč vrhunskoj poetskoj vrijednosti teksta i dometima izvedbe biti čak možda sumnjičenja za vjersku tendencioznost i propagandu, no sve to nije smetalo da se predstava ostvari na za to vrijeme i tu prigodu nenadmašiv način. Izvrsno izabrani glumci znali su na pravi način prepoznati veliko djelo, oduševiti se njime i nadahnjujući jedni druge, zajedno otkrivati neviđenu ljepotu i dubinu Claudelova poetskoga teatra.

Bila je ta kazališna skupina tada još bezimena. Tek poslije na njezinom će tragu niknuti Komorni teatar klasike koji je Janko Marinković vodio do kraja života, ostvarivši u njemu tridesetak najrazličitijih predstava Ibsena, Kleista, Schnitzlera, Lessinga i dr. no koje bi se teško mogle mjeriti s vrhunskim dometom prvoga Navještenja. Evo podjele uloga: Violaine — Tatjana Beljakova, Pierre de Craon, graditelj (katedrala, radnja se zbiva u srednjem vijeku) — Boris Pavlenić. Majka — Marija Aleksić, Anne Vercors, otac — Jurica Dijaković, Mara, sestra Violaine — Sanda Fideršeg, Jacques Hury, njezin muž — Aleksandar Grumbaum. Kada bih ga znala dodala bih i ime župnika koji ih je ugostio, pomogao opremiti pozornicu, okupiti publiku kakvu ni prije ni poslije ne ću sresti.

Bili su to župljani svih dobi, uglavnom nevični kazalištu, ali tako otvoreni prema svakoj riječi poetski povišena dijaloga što je dolazila s pozornice da su je primali kao s oltara. Kada je Anne Vercors prije rastanka lomio i dijelio kruh obitelji, bilo je u tome svečano tajanstvo obreda. A sukob dobra i zla utjelovljen u sestrama, plavokosoj i krotkoj Violaine i oporoj i snažnoj Mara rastao je do jedva podnošljive napetosti i smirivao se u tragičnoj završnici. Svi su u gledalištu plakali. Reprize koje su uslijedile na pozornicama DK Gavella u Zagrebu kao i u Narodnom kazalištu Augusta Cesarca u Varaždinu bile su također izvrsno primljene. Redatelj se tome djelu vratio 1987. s Vanjom Matujec kao Violaine, Pericom Martinović kao Mara i sa svojoj ulozi Oca vjernim Juricom Dijakovićem. Marinkovićev prijevod objavljen je u Džepnoj knjizi Hrvatskog književnog društva Sv. Ćirila i Metoda. Kada god uzmem ponovno čitati tu knjižicu, pred očima će mi oživjeti za mene najbolja predstava redatelja Ranka Marinkovića.

Neumoran putnik

Prije Komornoga teatra klasike režirao je u mnogim kazalištima od Varaždina i Pule do Prištine i Splita, a na njegovu repertoaru bila su djela od Luke Botića, Antuna Nemčića, Milana Ogrizovića, Milana Begovića i dr. do Jeana Anouilha, Thorthona Wildera, Terenca Rattigana i još mnogih. Za boravka u Hamburgu asistirao je Erwinu Piscatoru u predstavama Strindbergova Mrtvačkoga plesa i Ibsenovih Sablasti. Kao neumoran putnik bio je osamdesetih očaran Afganistanom o kojem je pričao s najvećim zanosom. Prevodio je drame njemačkih, francuskih i talijanskih autora. Nezaobilazne esejističke tekstove objavio je o Heinrichu von Kleistu, Johannu Nestroyu, Erwinu Piscatoru.

Na pragu osamdesete, svoga posljednjega žarkoga lipanjskoga dana, neoprezno je iskoračio s pločnika na Pantovčaku. »Za smrt je potreban tren« — kaže njegova Violaine u Navještenju. A njezin otac Anne Vercors prije nego što će, u varljivoj nadi da sve iza sebe ostavlja u najboljem redu, krenuti u Svetu zemlju, reći će:

»A sada vrijeme je, vrijeme, vrijeme je došlo za rastanak.«

Marija Grgičević