Lutkova metafora

Lutkova metafora

Kad lik iščezne, ostavši vječno zatočen u kavezu dijaloga, i kad ga proguta mimika koja ga je sputavala da doživi toliko željenu slobodu, na površini će ostati samo redatelj i glumac

Benignijeva fantazmagorična i raskošno vizualizirana adaptacija popularne Collodijeve bajke, ujedno i najskuplji talijanski filmski projekt svih vremena, izazvala je u talijanskim medijima burne polemike jošprije no što je krenula u distribuciju. Benigni se, naime, prodao Berlusconiju (producent filma je njegova tvrtka Medusa). Medijski okršaji Morettijevih i Benignijevih obožavatelja, koji slijede logiku navijačkih animoziteta na relaciji Inter-Milan, naposljetku su iskorišteni kao lukavi reklamni trik. No, očistiti Benignijev opus od političkih implikacija bilo bi apsurdno, čak i onda kad se okreće dječjem žanru. Kad njegov Pinocchio čak tri puta uzastopce kaže Che brutto paese! (Koja ružna zemlja), znamo na koju se zemlju odnosi njegova reakcija. Zemlju u kojoj karabinjeri uvijek hapse pogrešne osobe, a suci se u gotovo orgijastičkom zanosu slade lizaljkama koje su zaplijenili od simpatičnog delinkventa Luccignola. Tako to biva u Berlusconijevoj, pardon, Collodijevoj zemlji laži, poznatijoj kao Paese dei Balocchi (Zemlja Dembelija), čijim žiteljima Benigni dijeli brdo poljubaca.

Neodoljiva želja za igrom

No, to što je Benigni izdao Collodija, pridodavši životinjama antropomorfne osobine i transformirajući njegova drvenog lutka u odraslu osobu, nije njegov najveći grijeh. Koliko godina ima Pinocchio? To je posve nebitno. Njegove su godine godine bijega i godine slobode, ali i godine nemirna i nesvjesna duha, koji vječno balansira između potrebe da drugima pruži ljubav i neodoljive želje za igrom. Kako to kaže dobra vila u razgovoru s plavom leptiricom koja je slijedi i inkarnira, »Biti veseo najljepša je stvar na svijetu«. No, pritom ona ne govori o vječnoj umjetnosti komičnoga koja ne mari za dob, nego nam pomaže da preživimo kad postanemo odrasli. Jer, ako je velika Sarah Bernhardt imala 56 godina kad je na kazališnim daskama tumačila Napoleonova sina u Rostandovoj drami L’Aiglon, zašto pedesetogodišnji Benigni ne bi odjenuo kostim koji bi bolje pristajao njegovu simpatičnom sinu iz filma Život je lijep? Jer, akrobat i lutak Benigni izgovara Collodijev tekst s onom istom ozbiljnošću kojom je recitirao Danteovu Božanstvenu komediju, premda se u svojoj pojavnosti oslanja na lik koji je tumačio u Fellinijevu filmu La voce della luna.

Jer, Benigni jest Pinocchio. On je to bio u filmu Piccolo diavolo. A bio je to i u filmu Život je lijep u svom nadrealnom pozivu na igru u koncentracijskom logoru. Benigni je naprosto rođen za Pinocchia. No, kad se u Pinocchiu napokon susretnu glumac Benigni i lik koji on tumači, dolazimo do grijeha. Jer, Benigni nikad nije bio veliki redatelj, barem ne u vizionarskom konetkstu, kao što to nisu bili ni brojni drugi komičari, od Chaplina do Allena. Njegova magija počiva na mimici, dominaciji riječi i genijalnoj univerzalnosti njegova lika (zamislimo, recimo, Benignija-Pinocchija izgubljena u močvarama Louisiane u Jarmushovu filmu Down by Law).

Spektakl začudne vizualnosti

No, kad lik iščezne, ostavši vječno zatočen u kavezu dijaloga, i kad ga proguta mimika koja ga je sputavala da doživi toliko željenu slobodu, na površini će ostati samo redatelj i glumac. Tada Benigni pokreće svoj snažni stroj za proizvodnju spektakla začudne vizualnosti, ne bi li nam dokazao kako se i Talijani mogu natjecati s Hollywoodom u raskošnim megaprodukcijama.

Scenografije Danila Donatija, glamurozno noćno ukazivanje tirkizne vile u kočiji, teatar marioneta, začudna montaža Simone Poggi, prekrasna fotografija Dantea Spinotija. Sve je to isplivalo u prvi plan. A od Pinocchia ostaje samo sjena, koja se udaljuje u završnoj sekvenci. Jedinoj koja u svemu tom šarenom lunaparku doista ima razornu poetsku snagu.

Dragan Rubeša