Ludilo

Nesretno je svojstvo kazališta, međutim, da sve što se na njegovoj pozornici kategorički ustvrdi vjetrovi iluzije ponište

Nakon još jedne ovosezonske premijere Slobodana Šnajdera, postave njegove Nevjeste od vjetra u zagrebačkom HNK-u, dobismo priliku zagledati se malo i u njezinu pretpovijest, biografiju Gemma Boić, uspomeni na umjetnicu: jedno poglavlje njemačkoga kazališta iz pera Ernsta Leopolda Stahla, njemačkog dramaturga, povjesničara kazališta i književnosti, te priređivača izdanja djela dramske umjetnosti. Taj je, kako kaže, »spomen-spis« Šnajder pronašao »u berlinskim arhivima«, preveo i objavio u Durieuxovoj nakladi te sad možemo, eto, čitati o veličini jedne glumice i iz perspektive njezina suvremenika, pa neometano suditi o njezinoj aktualnoj hrvatskoj višestrukoj, tekstualnoj i izvedbenoj egzistenciji — u prijevodu biografije, u Šnajderovu eseju Neka gospođica B, objavljenu u sklopu izdanja Nevjeste od vjetra, u drami, u njezinim tumačenjima, u netom postavljenoj predstavi, u kritikama predstave...

Optužba svijetu

Tako je s glumom: možemo samo pretpostavljati u čemu se krio misterij Gemme Boić, tako romantično privlačan, to intenzivno glumačko ludilo koje se primjereno okončalo samoubojstvom, primjereno utoliko, što građansku savjest može umiriti stručnim sudom o depresivnoj melankoliji, a kritičkom umjetniku današnjice zaokružiti tragičnu priču, kao optužba svijetu, a opet čin »koji posvećuje ljepota«. I Stahl i Šnajder inzistiraju na mnoštvu uloga najrazličitijeg profila koje je odigrala do praga svojih tridesetih, kao da se, žedna rada sve do posljednjega sata prije, kako se čini, pomno planirane smrti, slomila pod vlastitom prenapučenošću. Pa iako prepoznaje neki dosluh između »načina na koji je moderna rubricirala Vječno Žensko«, naime »drame o nemogućnosti da se na autentičan način bude ženom« i, s druge strane, scenarija Gemminih životnih nevolja, u kojemu ponajprije prepoznaje podudarnost s demonskom Heddom Gabler i njezinom »voljom za nesrećom«, Šnajder se u tvorbi Nevjeste od vjetra tek rubno, pretežito putem dekorativnih asocijacija na Kleistovu Pentesileju, pozabavio anamnezom tog dosluha. Anamneza je ovdje prikladna riječ utoliko što Šnajder u drami posebnu pozornost posvećuje prizoru u sanatoriju ili, kako napominje u eseju, na Gemminom »čarobnom brijegu«, tamo gdje se »susreti realnih i dramskih osoba« nastoje izliječiti, gdje se iska doprijeti do »autentičnog načina da se bude«, ženom ili ne, dok patologija okružja neometano buja do eksplozije u ratu.

Kaže Šnajder: »uloga: ’najveća njemačka glumica’ nije još bila napisana. A naročito ne uloga koja bi se zvala naprosto: Gemma Boić«. Pak — kako hrvatski pisac voli »pak-ovati« — napisao ju je sam Šnajder, krenuvši od Stahla. I tako se rodila Gemma, taj »susret stvarne i dramske osobe« bez pretjerano napučenih medijacija, susret Gemme i Gemme, Gemma par elle-meme, lik koji će, paradoksalno, toliko puta u tekstu morati sve okolo uvjeravati: »ja sam glumica«.

Ne biti nego glumiti

Posvetivši se osobi, vidjevši u njezinoj sudbini pričljivi simptom gorespomenute boleštine srednjoeuropskog građanstva, Šnajder kao da nije previše htio vidjeti glumicu, gledajući »kroz« nju, u »stvarni lik« koji nikada nije bio napisan, jer ga možda nije niti bilo, jer Gemma sama nije niti htjela biti, nego glumiti: nigdje kod Stahla nećete naići na spomen ikakvih, pa i neispunjenih, ljubavnih veza, ikakvih prijateljica — ponajmanje rezonerski nastrojenih prostitutki — samo posao, posao i posao i sljedeća, prije svega glumačka svojstva »osobe«: »panterska sigurnost u koracima«; »glas koji kao da je dolazio iz mističnih daljina«: »duseovski dar transparencije tijela«; »znakotvorna snaga tjelesnoga izričaja, pred kojom svaka dvojba u pogledu realističkog ili pak stiliziranog ’poimanja’ mora prestati«; »impulzivna i puna temperamenta«; »puna bijesa poput demona«; »divlja zvijer«; ključanje »sila podzemlja: sablasno, tajanstveno, kmično«; »čisti stil koji sjeća na drvorez, na legendu, mimo svake psihologije«; »sazdana od fine pređe živčevlja«...

Ako su se ostale Šnajderove kontrabiografije, poput Kamovljeve ili Držićeve, mogle hraniti srazom biografskih i umjetničkih tragova izabranih »osoba«, glumačke su u tome pogledu klizave i škrte: Hrvatski Faust mogao je uspjeti jer nije bio usredotočen na tajnu Afrićeve glume, nego na njegovu odluku o izlasku iz predstave, na dubinsku srođenost dokumentarističke i fikcionalne konotacije »odbijanja da se igra Faust«. S Nevjestom od vjetra nije tako, tu je valjalo doista uloviti vjetar, a on se mogao zaustaviti tek u prije spomenutom »činu koji posvećuje ljepota« i kojemu se jednako toliko estetički podatni uzrok nije dao retroaktivno razvidjeti bez vrlo općenitih kulturoloških okvira: sanatorijskog performansa, modernističkih toposa ljubavnika-letača, ispovjednika i prostitutke. Nije se to dalo učiniti, a da se ne zapadne u susjedstvo malograđanskoj post mortem dijagnozi o Gemmi kao »pastorci gospođe Iluzije«.

Daleko od bečkih valcera

Ivica Boban u jedinoj je, po mojem sudu, hrabroj odluci predstave otišla ipak upravo u tome pravcu, daleko od bečkih valcera i venecijanskih gondola, koji svaku citatnost nažalost progutaju svojim kičem. Bilo je to u trenutku u kojem su se zrcala pokrenula: sanatorijski luđaci izronili su iz njih kao likovi i glumački partneri, a Gemma je lutala među njima kao među svojim jedinim punopravnim družbenicima, osluškujući ili nadopunjajući odlomke slavnih klasika. Sve ostalo što Stahlov spomen-spis tako rječito nagovješćuje, a čega smo silom prilika ostali lišeni, sve ono što se nije dalo pretočiti u dramaturgiju, stuštilo se na pleća glavne glumice, Alme Prica. Nesretno je svojstvo kazališta, međutim, da sve što se na njegovoj pozornici kategorički ustvrdi vjetrovi iluzije ponište: vikati na njoj »ja sam glumica« odjednom se prošupljuje jednako kao i da se umjesto toga, sa svim žarom svetog ludila, vikalo »ja sam osoba!«.