LEGITIMNO OSUVREMENJIVANJE

LEGITIMNO OSUVREMENJIVANJE

Komedija iz 17. stoljeća u novom prijevodu Aleša Bergera postavljena je u idealizirano čistoj i aseptičnoj okolini pedesetih godina 20. stoljeća

Kad su osječka Barutana i Teatar Exit u koprodukciji Noževi u kokošima tekst Davida Harrowera postavili u realističnoj scenografiji, s balama sijena i blatnim čizmama, poneko se sjetio i slovenske predstave, koja je pak taj tekst posve suprotno scenografski opremila bijelim jastucima, koji mogu biti vreće brašna, ali su ipak prizivali ponešto drukčiji osjećaj i time dale tekstu posve drugi ton. Na izravno pitanje spomenuti je autor odgovorio da mu se ipak više sviđa realistična scenografija kakvu je vidio u Zagrebu.

Razlog spominjanja te dvije, i ne tako davne, predstave slovenska je redateljica Mateja Koležnik, čija je Šola za žene iz Drame Slovenskog narodnog gledališča gotovala u zagrebačkom HNK. Kao i u Noževima... i Moli#reu je ova redateljica promijenila oblik, iako ovaj put uspješnije pa se može govoriti o legitimnom osuvremenjivanju klasika.

Žuđeno savršenstvo

Glavni adut predstave njezin je vizualni identitet: komedija iz 17. stoljeća u novom prijevodu Aleša Bergera postavljena je u idealizirano čistom i aseptičnom okruženju pedesetih godina 20. stoljeća, u doba poratnog prosperiteta, ulaska tehnologije na velika vrata u svaki dom i jedva vidljivih zametaka slobodoumlja kasnijeg desetljeća. Iako se intervencijama u tekstu izravno ne osjeća vremenski pomak, ideološki je redateljica pokušala približiti tadašnje žuđeno savršenstvo onom koje od zaručnice i buduće supruge očekuje naivni Arnolphe. Također, samosvijest do koje Agn#s dolazi, spletom okolnosti, ali i samoizgradnjom, donekle ulazi u isto razdoblje, iako, strogo gledano, malo prerano.

U svakom slučaju, koncept nije naštetio predstavi, nego upravo obrnuto: upisivanje novih značenja Školi za žene samo je pomoglo, kao i minimalistička scenografija Mete Hočevar. Umjesto razuzdavanja mašte, scenografkinja, inače i uspješna redateljica, odlučila je jarkim bojama ogoljena prostora i pomičnom konstrukcijom presjeka dvoetažne kuće dobiti sve što predstavi treba — nekoliko različitih praznih prostora susreta i vožnje biciklom te tamnicu za Agn#s. Pomična struktura protagonist je i efektnog završetka: Arnolphe nakon razrješenja i ispadanja iz bračne igre odlazi bez riječi, no u predstavi ga cijeli ansambl kućom doslovno izgura s pozornice, pa Janez Škof aplauz dočekuje u prvom redu partera.

Zanatski besprijekorno ali...

Glumac kojega bi se zagrebačka publika trebala sjećati barem kao Ubuja s prošlogodišnjih Dana satire u međuvremenu je prešao u Dramu SNG-a i ovdje pokazuje kako i u nacionalnoj drami za njega ima mjesta i potrebe. Gegovska pretjerivanja, gotovo klaunovski pokret u suverenom vladanju pozornicom, kao i kabaretski i slapstick-umeci, Škofu su odgovarali koliko i Barbari Cerar (Agnes) i Juriju Zrnecu (Horace).

Ukratko, Šola za žene zanatski je besprijekorna predstava. Zamjerka je relativno hladan koncept, zbog kojeg sva glumačka preciznost ostaje bez odjeka i zbog koje slovenske predstave, iako zavidne čistoće, ponekad ne prepoznaje publika.

Igor Ružić