Ladice kolektivne svijesti

Ladice kolektivne svijesti

Günter Grass, Korakom raka, V. B. Z., Zagreb, 2003.

U središtu Grassove novele (ili kratkog romana) Korakom raka, mnogim sponama povezane s njegovim prethodnim djelima, jedna je od velikih pomorskih katastrofa, potonuće njemačkoga broda Wilhelm Gustloff, koji je 30. siječnja 1945. torpedirala ruska podmornica na putu kojim je prevozio ratne izbjeglice, pri čemu je poginulo više od devet tisuća ljudi. Grassovo zanimanje za temu nije novo, pa se neki od motiva i likova iz pripovijesti javljaju već u njegovim ranijim djelima. Priča, kako to sugerira sam pisac, svojevrsno je plaćanje duga vlastitim neostvarenim nakanama, koje sada ostvaruje s pomoću lika novinara Paula Pokriefkea, svoga alter-ega, kojemu poslodavac (zapravo pisac sam — a to je samo jedan od momenata brojnih susreta fiktivnog i stvarnog u ovome romanu), nalaže izvještavanje o onome o čemu je i sam davno morao pisati, ali mu je, kako piše, sredinom šezdesetih dojadila prošlost, a proždiruća sadašnjost spriječila ga je u ispunjenju namjere.

Naprijed — natrag — naprijed

Unatoč izboru povijesne tematike, u ovoj će se noveli Grass predstaviti ponajprije kao komentator sadašnjosti, a događaj iz prošlosti tek je sredstvo kojim dolazi do određenih, danas aktualnih, pitanja. Oponašajući svojim pisanjem kretanje raka koji se čineći korake unatrag ipak kreće unaprijed, pisac se, kako bi došao do budućeg, mora vratiti u prošlost, za što je dugo prešućivana tema potonuća njemačkog Titanica, oko koje su se isprela razna tumačenja i koja je postala mjestom iskazivanja različitih osjećaja i fanatizama, idealna građa. Prikazujući odnose spram tragedije unutar tri generacije jedne obitelji, te kombinirajući dokumentarne elemente s izmišljenima, stvarne biografije s onima fiktivnih likova, Grass pričom o potonuću broda ponovno otvara ladice kolektivne njemačke svijesti, propitujući koliko je ona doista promijenjena i da li su nove generacije svojim stajalištima odmaknule od mračnog razdoblja njemačke povijesti.

Paul Pokriefke osrednje je uspješan novinar, čiji je život trajno obilježen činjenicom da je rođen usred pomorske tragedije, s datumom rođenja koji povezuje nekoliko važnih događaja — dolazak Hitlera na vlast, rođendan njemačkoga mučenika Wilhelma Gustloffa, po kojem je brod dobio ime, kao i samo potonuće broda. Iako bi sam, ponajprije zbog konfliktnog odnosa s majkom Tullom, također sudionicom tragedije, najradije sve zaboravio i izbrisao ta obilježja, primoran više izvanjskim razlozima nego vlastitom voljom, upušta se u istraživanje događaja, koje će ga od početnog prikupljanja podataka i sklapanja priče o sudbinama sudionika tragedije postupno dovesti do današnjih dana i njemu bliskih ljudi.

Njemačka opća svijest

Istražujući internet, slučajnim će klikom naići na web-stranicu na kojoj se vodi oštra polemika među čijim sudionicima, koji se kriju pod imenima Wilhelma Gustloffa i njegova ubojice Davida, prepoznaje vlastitoga sina Konnyja, čija ga izrazito desničarska uvjerenja iznenađuju. Njegova potraga dobiva osobniji, intimniji karakter i novinarsko istraživanje prerasta u pokušaj razumijevanja vlastitog sina, s kojim nakon rastave od supruge nema gotovo nikakva dodira. Sve će kulminirati kada polemika dvojice mladića izađe iz virtualnog prostora, gdje je više nalikovala zabavi u kojoj sudionici nakon oštrih riječi izmjenjuju viceve, i prerasta u realno — osvetničko — ubojstvo jednog od sudionika.

Čin osvete za prošla vremena pokazuje se to apsurdnijim što ga poduzima predstavnik generacije koja nije imala nikakvih neposrednih doticaja s ratnim događanjima i čija radikalna stajališta nemaju uporišta u iskustvenom. Tim suvremenim epilogom, u kojem Wilhelm Gustloff i nakon potonuća plovi cyberprostorom, radeći virtualne valove koji nisu nimalo bezopasni, otvara se možda i najvažniji sloj novele. Prikazujući Paulova sina Konnyja, koji, unatoč liberalnim stavovima koje su razvijali njegovi roditelji, unatoč odrastanju u vremenu nakon pada berlinskoga zida, duboko u sebi nosi ukorijenjenu, ali i iracionalnu mržnju, koja ga pretvara u fanatična zagovornika naizgled davno izbrisanih ideja, Grass postavlja središnje pitanje djela — je li moguće potvrditi da su nacionalističke težnje, antisemitizam i ostali stavovi vezani uz prošlost doista nestali iz njemačke opće svijesti? Odgovor koji mu se na ta pitanja nudi negativan je. Generacija kojoj je prvoj dopušteno živjeti bez osjećaja kolektivne krivnje, ali i dano u zadatak da svojim djelovanjem potvrdi promjenu, zakazala je.

Izljevi fanatizma

Tijekom sudskoga procesa roditelji sukobljenih mladića pokušavaju pronaći uzroke nazora svoje djece, ali ni jednim pristupom kojem se priklanjaju ne uspijevaju rastumačiti situaciju u kojoj se nalaze. Otkud toliko mržnje u prividno tolerantnu svijetu, otkud pravo jačega u demokratski uređenim sustavima i krvavi incidenti u liberalnoj klimi — s tumačenjima koja posjedujemo i priznajemo ne može se postići mnogo, ne može se doprijeti do istine. Grass pokazuje kako su suvremene tekovine, smatrane napretkom, tek privid — rušenje zida nije doista stvorilo demokraciju i jednakost Istoka i Zapada, sloboda mišljenja i tolerancija vrijednosti su čija je realizacija u današnjem svijetu upitna. U društvu koje se deklariralo kao demokratsko i slobodno sve vrijednosti bivaju potkopane iznenadnim izljevima fanatizma: nešto se ne uklapa u savršenu sliku koju se željelo stvoriti, i Grass na to upozorava svojim novim djelom. Korak raka ujedno je način kojim korača civilizacija, čije je kretanje prema naprijed obilježeno koracima unatrag, povratkom na one postaje na putu za koje se, možda previše olako, mislilo da su zauvijek prijeđene.

Ljubica Anđelković