Kuće između ratova

Kuće između ratova

Veza s tradicijom nije samo uporaba materijala (kamen, kupa kanalica) ili oblik krova, nego i karakter cjeline i atmosfera što odzvanja karakterističnim lokalnim tonovima

Modernizam je najvažniji fenomen u umjetnosti i arhitekturi dvadesetog stoljeća. Štoviše, Richard Weston uvjeren je kako je riječ o »najvažnijem izljevu artističke kreativnosti još od doba rane renesanse«. Nakon dugogodišnje dominacije, a potom krize i negacije, dijelom i zbog nerazumijevanja ili pojednostavnjena tumačenja njegovih temeljnih postavki, modernistički se idiom vraća na velika vrata u devedesetima, kada ponovno postaje opće prihvaćenom pojavom. Stoga se u kontekstu recentnih neomodernističkih tendencija čini opravdanim i nužnim uteći se revalorizaciji pionira modernog pokreta, sada kao žive, nove tradicije.

Modernistički se projekt javlja početkom prošlog stoljeća u obliku mnoštva različitih umjetničkih pravaca i teorija. U prvo se vrijeme manifestira više kao stanje duha negoli osmišljeni stil. Progresivni europski umjetnici i intelektualci odbaciše anakroni historicizam i prigrliše za svoj kreativni kredo tradiciju novog kao jedini autentični izraz duha vremena. U temelje pristupa ugrađeno je optimističko vjerovanje kako će razvoj novih tehnologija i industrijalizacija, pretočeni na polju arhitekture i urbanizma u ideje racionalizma i funkcionalizma, polučiti kvalitativno bolji život za sve. Stoga je modernistički projekt razmatran ne samo kao tema forme i nove estetike nego i kao par excellance socijalna zadaća, što se često zaboravlja.

Jurnjava revolucionarnom brzinom

Njegov razvoj H. R. Hitchcock upoređuje s rijekom »što u prvo vrijeme teče sporo, široka i slobodna, varirajući prije 1920. između mnogih vrtloga i struja, da bi u dvadesetima, utjerana u usko korito, nakratko jurnula naprijed revolucionarnom brzinom. U ranim tridesetim otpočinje njezino pouzdano širenje i ponovno meandriranje.« Nakon konsolidacije i estetske zrelosti internacionalni stil u poslijeratnom razdoblju postaje globalna pojava. Iako njegovu posljednju fazu od pedesetih do kraja šezdesetih kritičari osuđuju kao diktat uniformne isključivosti, uvjetovane globalizacijom svjetske ekonomije, unutar pokreta nastaje niz regionalnih i individulanih inačica zasnovanih na kreativnoj prilagodbi univerzalnog izričaja lokalnim karakteristikama mjesta i kulture. Klica takvih kretanja zapaža se i u formativnom razdoblju tridesetih, kada iskaču skandinavske i brazilske posebnosti, a u istu kategoriju možemo svrstati i hrvatsku modernu arhitekturu između dva svjetska rata, kojoj zbog simultanosti i istinske participacije u kretanjima europske avangarde pripada iznimno mjesto unutar novije povijesti naše arhitekture. Zahvaljujući prednostima svoga perifernog položaja, istodobno blizu izvorištima novih ideja i dovoljno po strani da sačuva vlastite posebnosti, ona je znala kreativno primijeniti postulate arhitektonskoga modernizma na lokalne prilike, a jezikom suvremene arhitekture transponirati vlastitu graditeljsku tradiciju. Stoga možemo ustvrditi da je u svojim najvažnijim ostvarenjima bila istodobno univerzalna i lokalna.

Kao ilustracija te tvrdnje neka mi posluži djelo arhitekta Drage Galića, Iblerova dugogodišnjeg suradnika, praktičara i profesora arhitekture čije je mjesto u nizu protagonista naše moderne istaknuto zbog vrijednosnog i idejnog kontinuuma koji povezuje međuratno i poratno razdoblje.

Iblerova škola

Dragu Galića (1907-1992) sredinom dvadesetih zatječemo u rodnom Zagrebu, gdje nakon završetka Srednje tehničke škole (1926) stječe praksu u atelijerima Ehrlicha, Denzlera i Kauzlarića, a presudna je suradnja s Dragom Iblerom, kod kojega radi od 1930. do 1939, usporedno studirajući na njegovu arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti, gdje je diplomirao 1933. Zagreb u međuratnom razdoblju nastavlja ubrzani urbanistički rast započet potkraj devetnaestog stoljeća. Mladi arhitekti, školovani u Europi, donose nove ideje i uskoro se u gradu stvara snažna jezgra moderne arhitekture, čiji najglasniji zagovornik, Drago Ibler, postaje profesor na Likovnoj akademiji, gdje se 1926. otvara arhitektonski odsjek kao alternacija onom na Tehničkom fakultetu. Iblerova škola jedna se od prvih u svijetu programski odlučila za modernu arhitekturu, a metodološki za suvremenu edukaciju arhitekata. Rad je bio organiziran u obliku majstorske radionice, sa svakodnevnim kontaktom profesora i studenata. Od početka educiran u duhu suvremenih kretanja, funkcionalizma i internacionalnog stila, Galić gradi vlastiti izraz zasnovan na modernističkim postavkama — čista, jednostavna morfologija, svedena na osnovne geometrijske oblike, slijedi unutrašnju prostornu organizaciju na principu slobodnog plana koja sa vanjskim prostorom čini jedinstvo — ali istodobno ne zazire od interpretacije naše graditeljske tradicije, ponajprije u ostvarenjima obiteljskih kuća, što postaje važnom temom hrvatske međuratne arhitekture i njezina differentia specifica. Tako Galićeva arhitektura dobiva višeslojna značenja — istodobno lokalno i univerzalno, pojedinačno i opće.

Tijekom rada u Iblerovu atelijeru Galić u zajedništvu s njim, ili samostalno, izrađuje projekte te izvodi, uglavnom, obiteljske kuće. Ibler je središnja figura grupe Zemlja, Udruženja likovnih umjetnika osnovana 1929. u okviru lijevo orijentiranih intelektualaca. Skupina okuplja umjetnike zajedničkim socijalno angažiranim djelovanjem putem izložba, javnih istupanja, publikacija, a posebno je važan arhitektonski segment, idejno sukladan vodećim krugovima europske moderne (CIAM). U redovima zemljaša naglašen je socijalni aspekt, koji se očituje u humanističkom pristupu arhitekturi i senzibilitetu za konkretne lokalne prilike, a kao stalni članovi ili gosti u grupi djeluju, do njezine zabrane 1935, mnogi progresivni zagrebački arhitekti. Tako i Drago Galić sudjeluje kao gost na izložbi 1934. s projektom vlastite kuće u Istarskoj 28 u Zagrebu, koja je uz njegovu dubrovačku Vilu Jakšić (1935) paradigmatski primjer interpretacije lokalne graditeljske tradicije.

Okomito na ulicu

Vlastita obiteljska kuća (1933-40) realizirana je u dvije faze. Najprije Galić 1933. podiže dvoetažnu drvenu kuću na padini. Jednostavna prizmatična forma čistih ploha i blago nagnuta jednostrešnog krova izvedena je sa drvenom konstrukcijom, obostrano obloženom drvenom oplatom, kao spoj suvremenosti i tradicije. Kuća je koncipirana na načelima modernizma, s funkcionalnim tlocrtnim rješenjem i diferenciranjem sadržaja po vertikali (dnevni i spavaći trakt), a pročelja odražavaju unutrašnju organizaciju i vezu s vanjskim prostorom, što je, pored očekivana otvaranja prema jugu i vrtu, apostrofirano pogledom iz dnevnog boravka na Sljeme kroz otvor na sjevernom pročelju te manifestnom zatvorenošću zapadne fasade okrenute ulici.

Impostacijom građevine u dubinu parcele, duljom osi okomito na ulicu, ostvarene su pogodnosti osunčanja, vizura te atmosfera idile i sklada prirodnog i artificijelnog. Jedini element koji plastički obogaćuje plošnost fasade drveni je trijem prizemlja/terasa kata, izveden cijelom dužinom južnoga pročelja, što vuče korijen od ganjka, elementa srednjoeuropskoga tradicijskog graditeljstva. Drveni paviljon u zelenilu izravni je prethodnik drvene Vile Filipčić (koju Galić radi s Iblerom) i poznate Iblerove Vile Blažeković iz 1936, a danas aktualiziran u kontekstu raširene uporabe drveta u suvremenoj arhitekturi.

U drugoj fazi Galić vlastitoj kući dograđuje s ulične strane atelijer, a trijem zatvara ustakljenom stijenom pretvarajući ga u međuprostor vrta i boravka kao anticipaciju današnjih ekoloških rješenja. Čvršći prizmatični volumen atelijera u glatkoj žbuci figurira kao kontrast laganu drvenom zaleđu, a kompleksnosti i kontradikciji cjeline pridonosi njegovo eleviranje od tla i natkrivena terasa kata u drvenoj oblozi, što zapadnom pročelju daje kompoziciju klasične tripartitne podjele. Dogradnjom je kuća zadobila hibridni karakter, što je omogućilo bezbolnije prihvaćanje recentne adaptacije.

Mikrokozmos životne intime

Dok je izvorno rješenje vlastite kuće bilo nadahnuto kontinentalnom drvenom korabljom, Vila Jakšić slijedi načela mediteranske tradicijske arhitekture. Primjenjujući suvremeni vokabular i jasan prostorni koncept Galić transponira strukturalne karakteristike dubrovačkih ljetnikovaca u mikrokozmos životne intime, nevelik dimenzijama, ali maestralan po karakteru i finoći detalja: organičko izrastanje iz postojećega kamenog zida s otvorom što uokviruje pogled na Lapadsku uvalu, drveno krovište na zatvorenoj terasi kata u maniri mediteranskih lođa te vrpčasti prozori koji prelaze preko ugla idu u red najljepših detalja hrvatske moderne. Veza s tradicijom nije samo uporaba materijala (kamen, kupa kanalica) ili oblik krova nego i karakter cjeline i atmosfera što odzvanja karakterističnim dubrovačkim tonovima. Stoga se nasjedanje na stari kameni zid može shvatitit i kao simbolička gesta oslanjanja na čvrste tradicijske temelje. Skladno uklapanje kuće Jakšić u slikovitost sredozemnoga krajolika, dostojno tradicije dubrovačke ladanjske arhitekture, dolazi još više do izražaja u usporedbi s novijom hipertrofiranom izgradnjom u neposrednom susjedstvu i duž cijele obale. Iako je Galićeva arhitektura nedvojbeno zasnovana na racionalnim i funkcionalnim načelima, senzibilitet za tradicijsko i vernakularno u ostvarenjima obiteljskih kuća pridaje njegovoj inženjerskoj preciznosti stanovitu lirsku dimenziju.

U poslijeratnom razdoblju Galić apostrofira svoje modernističko lice. Godine 1953. i 1954. gradi svoja tri najpoznatija djela — dvije stambene višekatnice u Vukovarskoj aveniji (prije Ulica proleterskih brigada) i uglovnicu na Svačićevu trgu, kojima zaokružuje opus i upotpunjuje tipološku slojevitost svoje osnovne teme — stambene arhitekture. Novo društvo u traganju za adekvatnim prostornim izrazom poseže za konceptom otvorenoga plana — široke pravocrtne avenije presijecaju zelene prostrane kasete sa soliternim stambenim zgradama izdignutim na stupove kako ništa ne bi ometalo univerzalni prostorni kontinuum. Ostvarenje takvih vizija jest Ulica proleterskih brigada s dvjema Galićevim stambenim palačama građenim po uzoru na Le Corbusiera. Jasan funkcionalni program stanovanja, manifestiran u predratnim vilama, konačno se postvaruje kao općeprihvaćeni model — sunce, zrak, svjetlo, kontakt s prirodom, kontinuirani prostor, čista i jasna dispozicija. Oblikovne karakteristike slijede kanonskih pet točaka i rezultiraju monumentalnim modernizmom drukčijim od romantičnog regionalizma obiteljskih kuća međuratnoga razdoblja.

Arhitektonski testament

Za razliku od univerzalnoga modernističkog idioma zdanja u Vukovarskoj aveniji, stambena višekatnica na Svačićevu trgu višeslojno je ostvarenje anticipativne snage i Galićev svojevrsni arhitektonski testament. Precizna detalja, izbalansiranih proporcija, nepogrešiva tlocrta, fasadnoga rješenja koje znači važan pomak u karakteru modernističkog pročelja i suptilnog nastavljanja na susjedne objekte, ta kuća paradigmatsko je ostvarenje na temu interpolacije.

Zahtjevnu zadaću uklapanja u donjogradsku urbanu strukturu Galić postiže suvremenim izričajem, bez agresivna ekscesa, afirmirajući matricu grada devetnaestog stoljeća. Konzolni istak glavnoga korpusa na uglu, kao inovativna varijanta karakterističnih zagrebačkih uglovnih akcenata, svjedoči o kompleksnoj slojevitosti njegove arhitekture, istovremeno modernoj, ali i ukorijenjenoj u klasičnoj arhitektonici. Uključivost pristupa evidentna je u istodobnoj uporabi suvremenoga jezika i klasičnoj trodijelnoj podjeli glavnoga pročelja po vertikali (uvučeno prizemlje figurira kao baza iznad koje je eleviran korpus kuće s krovnim nadozidom kao njezinim vijencem) te (a)simetričnoj kompoziciji iste fasade sa širim središnjim poljem u fazetiranom staklenom platnu i bočnim vertikalama lođa (lijevo) i zida sa pojedinačnim prozorima (desno). Hibridnom karakteru izričaja pridonosi naglašeni plasticitet drvenoga rastera na zavješenoj staklenoj fasadi i apstraktni ornament kojim je omekšana napetost žbukanih ploha.

U obiteljskim kućama međuratnoga razdoblja Galić je majstorski spojio modernistički izričaj i lokalnu tradiciju, a uglovnicom na Svačićevu trgu potvrđuje slojevitost i divergencije vlastite arhitekture u suglasju s tradicijom grada.

Vinko Penezić