Konj prolazi ulicom

Zar se u Zagrebu, nakon Toše Dabca, mogu vidjeti konj i jahač zajedno? Zar u gradu postoje djevojke koje drže konja u kući, imaju štalicu?

Ulicom prolazi djevojka na konju, pristiže izdaleka i sasvim je mirna. Jaše smeđega konja pa sam zadivljen prizorom. Kao da je smjesta oplemenila ulicu, sjetio sam se fotografije, čini mi se braće Brkan, onoga visokog i suhog starca u uskoj kaleti, kako je stršio sa slamnatim šeširom. Konj s djevojkom u jednoj zagrebačkoj ulici, to mi je bio dovoljan povod za poskakivanje do neba. Životinja je san, otmjena šutnja, ona zna nositi izgubljeno ljudsko dostojanstvo. Čuje se odzvuk kopita po asfaltu. Sklonio sam se ustranu i gledao dječjim, otvorenim očima, zahvaljivao Bogu što sam u takvoj četvrti, što mi se konačno posrećilo. Zatim sam sreo Franca koji je vukao neka kola za sijeno.

— Hoćeš vidjeti kozu koja se ojarila? — upitao me je. Trbuh mu se ljeskao i poveći kamen mogao bi stati u pupak.

— Hoću-hoću, to me zanima.

— Budi ovdje u pola šest ili dođi u štalu.

Izabrao sam ovo drugo jer je netom prošao neki kamion i zanimalo me pogledati zašto je parkirao. U sanduku je prevezao košaru nekog bagera, pa ju je valjalo spustiti na zemlju. Tako sam vidio i ljude. I psa koji je bio izbezumljen, doslovce izluđen. Čuo sam kroz trešnjine grane ženu koja je sjedila na balkonu i rekla: »Prije ljeta. Željela bih dobro pocrniti na balkonu.« Zatim sam vidio drugo stablo i pitao se da li je i to trešnja, plodovi su bili već obrani. U dvorištu neka se djevojčica igrala sa svojim bracom. Čim me primijetila, rekla je: »Ja sam Nives, majka mi se zove Antica, otac Stipan, i rekli su mi kad netko švrlja po dvorištu, otjeraj ga!«

Uto je baka izišla na otvoren prozor i obratila se njoj gledajući u mene: »Tko te naučio tako lagati. Lažeš čim zineš. Zašto tjeraš čovjeka, ništa ti nije učinio?«

Sa strane je bilo mnogo bijelih kokica, i što bih se onda dodvoravao djevojčici? Možda bi bolje bilo da odem u štalu kuće na broj tri, ili je prerano, koze još spavaju, pa da pričekam dok ih Franc ne izvede na pašu? Kako sam bio blizu kuće, odlučih se za prvu inačicu. Gazdarica je izišla van, Franca u tome trenutku nisam ni vidio, mada je ona o svemu bila obaviještena. Uvela me u kuću, ali kad je zatvarala kapiju, ugledala je Franca. Vratili smo se na cestu i pošli mu ususret. Opet taj njegov trbuh i rupetina od pupka. »Tako se dolazi ženi, reko si sijeno dovesti za petn’est minuta.« Franc nije našao potrebnim da se ispriča za kašnjenje, zaista se obradovao kad me ugledao. »Sad ću te odvesti kozama.« Ušli smo u dvorište, i doista, iz drugoga puta, ta je kuća djelovala kao malo seosko gazdinstvo. Bilo je više drvenih štala i on će važno:

— Da me susjedi nisu izdali i prijavili, pokazao bih ti danas kravu Šarenku. Nema je više, vonjala je onima iza plota.

Otvorio je staju s kozama. Unutra su bila dvoja niska drvena vrata i iznad njih kozja grla i jarići koji su se propinjali. Otvorio je vrata i jarići su nestrpljivo izišli van. Bili su prekrasni, smeđi i nježni, i ta dva roga koja su im rasla iz dječje glave djelovala su nakalemljeno. »Pomiluj ih, ne boje se.« A jarići su se bojali, itekako. Bježali su od mene velikoga. Uspio sam jednog malo zahvatiti i osjetiti mu pod dlanom toplu kožicu, toplo srce, sjetio sam se kako mi je svojedobno jedan bibliotekar objašnjavao da se pergamena radila od posteljice neojanjena janjeta. Za kozu se kaže da se ojarila, što je više nego dražesno. Bijela majka koza bila je iza drugih drvenih vrata. Pomislih da je ta othranila sve što nije smjelo umrijeti, samo zato što se spretno verala kamenjarom, kamo ne ide ljudska noga, i što je jela bodljikavo bilje, to što nitko ne bi jeo. To je dlakavi mit. Legenda.

Biti okružen kozama i jarićima, ima li većeg slavlja, čuti ljude kako pričaju na petnaestak minuta od trga bana Jelačića? Franc je bio ponosan na koze i potuljen zbog krave. Pokazao mi je i nekoliko mrežastih sanduka u kojima su bili pilići i koke, kljucali zrnje, po dvorištu je goropadno šetao pijetao. Ubrzo sam shvatio da ih čeka veliki posao hranjenja, i pripremao se na odlazak. Nisam htio zlorabiti njihovo povjerenje. Gazdarica mi je donijela Smoki i značajno poručila da je bilo kuća u kojima je ona bila gost, a ostajala gladna. Franc joj je rekao da mi donese jedno jaje. Ona je odgovorila da neće, jer da što će mi jedno jaje.

— Jaje, to je život, čovjek radi u smjeni, on bi to morao znati!

— Jaje je i uskrsnuće, pridodah proročki.

Onda sam ga dobio. Čim sam uzeo jaje u ruku, osjetio sam po kori da nije industrijsko, nego tek izleglo i svježe, od prave koke. Nije mi podvalila. Zahvalio sam im se na darovima, i otvorio Smoki. Mislio sam im vratiti vrećicu, iz pristojnosti uzeti tek nekoliko grickalica. Oni nisu pristali, nego da ponesem sve sa sobom. Pozdravio sam se s »puno hvala« i otišao na ulicu. Tamo me, nekoliko koraka dalje, dočekalo nešto ružno. Ispred Doma za stare i nemoćne osobe stajalo je parkirano veliko crno vozilo. Sumnjao sam da je netko umro, ali nisam htio da to bude baš sada, da baš sada iznesu sanduk, kad sam izišao pun nade s tim jajetom. Na balkonu je sjedila neka izmoždena starica. Prošao sam duž ograde i kroz stražnji prozor od kombija vidio da je u kolima već bio složen drveni lijes s jednim vijencem na sebi. Prazan ili pun? Pošao sam dalje i iz ruke mi je ispalo jaje na cestu. Doimalo se kao zgnječeni puž. Žumanjak je bio još svijetao i bistar. Bojao sam se da Franc ubrzo ne prođe kolima sa sijenom i da ne pomisli da sam namjerno bacio jaje. Zato sam cipelom zagrebao kamenčiće s ruba ceste i prekrivao žumanjak ljetnom prašinom. Kad sam došao kući, preostale Smokije Francove žene darovao sam sinčiću, koji ih je slasno gurao u usta. Čekao sam da isprazni vrećicu, pa da mu ispričam, kao stari djed, sve što vidjeh i doživjeh. Sanduk, i sve oko sanduka — prešutio sam.