Klasična suša

Kao i proteklih godina Koncertna direkcija Zagreb pokušat će skromnom manifestacijom zvanom Zagrebački ljetni festival bar donekle ublažiti ljetno mrtvilo u koncertnim halama

Potkraj lipnja ritam koncertnih događanja u Zagrebu obično slabi. Ni ova sezona nije iznimka, pa se zagrebačka publika polako privikava na nadolazeće podulje sušno razdoblje. Kao i proteklih godina Koncertna direkcija Zagreb zadužena je premostiti ga Zagrebačkim ljetnim festivalom, skromnom manifestacijom, čiji programi pokrivaju tek dio ljeta. Zagreb se tako, polagano i osmišljeno, pretvara u pokrajinsko provincijsko središte u kojem se klasični koncertni sadržaji malo-pomalo eliminiraju u korst tzv. lake ljetne glazbene zabave.

I dok će zagrebačke ljetne večeri, što traju od 5. srpnja do 9. kolovoza, ponuditi program u kojem su očiti pretpostavljeni vrhunci stalno ponavljana Carmina Burana C. Orffa i dramma giocoso Le convenienze ed inconvenienze teatrali D. Donizzetija, pod upravom dvostrukoga zagrebačkog direktora, skladatelja, dirigenta, pedagoga i našeg čovjeka od Scale Berislava Šipuša (kojemu, usput budi rečeno, za njegova dugogodišnjeg baletnog korepetiranja u Milanu, Muti nijednom nije ponudio da u Scali ravna kakvom opernom izvedbom, dok Nikša Bareza koji, zanimljivo, nikada nije bio baletni korepetitor, već godinama surađuje s Mutijem i danas je jedini hrvatski dirigent koji dirigira u toj opernoj kući), samo stotinjak kilometara udaljena Ljubljana za otvaranje svoga ljetnog festivala priprema gostovanje Filharmonijskog orkestra milanske Scale pod Mutijevim ravnanjem, i to kao umjetničku manifestaciju, a ne dobrotvorno politikantsku priredbu s protokolarnim pečatom kakvu smo dobili u Zagrebu.

Most između sezona

Ljubljanski ljetni festival inače traje od 6. srpnja do 21. kolovoza i odlično funkcionira kao most između dviju koncertnih sezona. Za Zagrebačko ljeto to se ne bi moglo reći! U očekivanju ljetne koncertne suše, Zagrepčani su potkraj lipnja još mogli poslušati pokoji simfonijski pretplatnički koncert, ili otići u Hrvatski glazbeni zavod, koji je ponudio nekoliko koncertnih nastupa mladih glazbenika. Posljednji od njih održan je 17. lipnja uz ciklus Virtuoso, kao diplomski koncert pijanistice Kristine Bjelopavlović. Ona je izvela vrlo opsežan i zahtjevan program sa skladbama J. S. Bacha (preludij fuga u g-molu iz II. sveska Dobro ugođenog klavira), Beethovena (Waldsten-sonata), Liszta (La Campanella), Matije Meštrovića (Child Plaz) i Musorgskog (Slike s izložbe). Opravdanost ciklusa Virtuoso i njemu pridruženih koncerata nije upitna, jer znači dobru namjeru da se talentiranim studentima glasovirskog odjela Akademije pruži što više mogućnosti za javni nastup. Druženja pak nakon koncerta pokazala su vrijednost uspostavljanja prekinutih, normalnih kolegijalnih veza među studentima na odjelu i njihovih međusobnih interesa, koji bi ih poticali na obostranu profesionalnu znatiželju. Ciklus Virtuoso i u sljedećoj sezoni nastavlja s prezentacijom zagrebačkih mladih pijanističkih snaga, uz programska proširenja koja će omogućiti sudjelovanje i studentima s drugih odjela.

Na kraju vrijedi zabilježiti i pokoje koncertno događanje izvan okvira zagrebačke sezone. Ovaj put riječ je oprigodnom, izvanredno uspjelu koncertu u povodu blagdana sv. Antuna padovanskog, održanu u katedrali sv. Terezije u Požegi. Kao izvođači nastupili su zbor Crkve sv. Lovre, zbor Srednje glazbene škole Požega, ad hoc orkestar sastavljen od osječkih i zagrebačkih profesionalnih glazbenika, orguljašica Gorana Vidnjević, trubač Dario Teskera te vokalni solisti, mezzosopranistica Renata Pokupić, tenor Saša Štulić i bas Marko Špehar. Koncertom je ravnao Alen Kopunović-Legetin, jedan od danas zasigurno najboljih naših orguljaša, koji je, stjecajem okolnosti što su ga dovele u Požegu, počeo djelovati i kao dirigent. Kako je Kopunovićeva glazbena darovitost neosporna, a umjetnički potencijal još nemjerljiv, sve što poduzima u sklopu svojih višestrukih glazbenih aktivnosti daje izvrsne rezultate.

Na kraju C-dur

Tako je i taj vokalno-instrumentalni kocnert s programom Molitve sv. Grgura A. Hovhanessa za solo trubu i gudače te opsežne Mise sv. Cecelije (za soliste, zbor, orkestar i orgulje), Charlesa Gounoda pod energetski snažnim vodstvom Alena Kopunovića-Legetina, dobio obrise umjetnički jasno profilirane kreacije, koja se iskreno i duboko dojmila prisutne publike. Misa sv. Cecilije pripada barem u nas manje poznatim i izvođenim skladbama toga francuskog romantičara, koji je svoje ime u glazbenu povijest upisao ipak ponajprije kao operni skladatelj. On je to ponajprije i bio, a spomenuta misa, prepuna raspjevanih solističkih i zbornih ulomaka i fino dozirane dramatičnosti izričaja, to najbolje potvrđuje.

Gounod je bio veliki melodičar, pa su vokalne dionice u njegovim skladbama (bez obzira o kojoj je vrsti glazbe riječ) uvijek nadahnute i posebno izražajne. Gounodov glazbeni senzibilitet i smisao za psihološko djelovanje, čak i kad je riječ o kvaliteti orkestralnih boja vezanih uz pojedine tonalitete, bili su poslovični, a savjet što ga je uputio svojim đacima iz kompozicije: »Djeco, sada dolazi kralj, molim pišite u C-duru!«, nije samo jedan od zabilježenih primjera njegove duhovitosti, nego i glazbene intuicije. Spomenuta misa pripada Gounodovim starijim ostvarenjima, no i danas se doimlje kao vješto oblikovano, melodijski nadahnuto i odrađeno umjetničko djelo.

Kao većina crkvene glazbe Gounodova doba, ali i ranije epohe, i ova misa bliska je opernoj glazbenoj estetici, što je vjerojatno i čini tako ugodnom za slušanje. Dobro raspoređeni ulomci, efektne promjene karaktera glazbenog izraza, u velikom melodijskom luku pisane vokalne solističke dionice, sve to odaje ruku majstora, koji se volio i znao svidjeti svojoj publici. Dakako da je presudni faktor u prezentaciji nekog djela najuže vezan s kvalitetom njegove izvedbe. A ova je izvedba bila vrlo kvalitetna. Ne znači to da je bila besprijekorna, ali se čulo da je ostvarena na osnovi uvažavanja vrlo visokih glazbeno reproduktivnih kriterija i standarda. To je prva i najveća zasluga dirigenta Alena Kopunovića-Legetina, jer to su i njegovi glazbeni standardi! I premda je bilo očito da on nije simfonijski dirigent, njegova je glazbena intuicija i suverenost (ponešto ipak prenaglašene) gestike, odavala jasno htijenje, logiku glazbene misli, viziju što ga je rukovodila u oblikovanju intepretacije, i omogućila mu izvrsni kontakt sa svim izvođačima, koji su njegovim ravnanjem bili potaknuti da do maksimuma angažiraju vlastiti glazbeni potencijal.

Nepristojna publika

U cjelini uzevši, izvedba se može opisati kao profesionalni uradak izvanredne dojmljivosti. Zasluga je to svih interpreta, posebice pak Alena Kopunovića-Legetina, koji se nakon višegodišnje orguljaške aktivnosti sada potvrđuje i s dirigentskim štapićem u ruci. No dirigiranje je za tako kompletna glazbenika tek još jedan od oblika (ili mogućnosti) bavljenja glazbom. Bez pretencioznosti, ali opipljivošću istinskoga, nepatvorenog glazbenog talenta, Alen Kopunović-Legetin naprosto je napravio sjajan koncert, u kojem su podjednako uživali i izvođači i publika. Na kraju valja ipak upozoriti da nije uobičajeno da se na koncertima između stavaka plješće. A fotografiranje, pogotovo uz pomoć bljeskalice, tijekom koncerta (koji nije ni rock ni pop), nije samo neuobičajeno, nego i nepristojno, pa bi predstavnike lokalnih medija valjalo upozoriti da to ubuduće ne čine.