Junak nostalgičnih snova

Pisati o Pecku znači suočavati se s brojnim protuslovljima, pa i negacijama. Stalno je pri vrhu, ali ništa nije onako kako se najviše želi. Kroz njegov opus, u po rezultatima uspješnoj dugogodišnjoj karijeri, sukobljavaju se silnice prošlosti i budućnosti, uvijek negdje na Peckovu štetu

Prije desetak dana preminuo je poznati američki filmski glumac Gregory Peck, rođen 1916. u La Jolli u Californiji. Studirao je na sveučilištu Berkeley, glumio u putujućoj kazališnoj družini, veliki uspjeh u kazalištu postigao je svojim brodvejskim debijem, komadom Zvijezda Danica Emlyna Williamsa, 1942. godine. U Hollywoodu debitira 1944. godine.

Peck je nastupio u šezdesetak filmova i bio četiri puta kandidiran za Oscara: za lik ispaćenoga misionara u Kini u filmu Ključevi kraljevstva (1944) Johna M. Stahla, za lik oca dobričine u Proljeću života (1946) Clarencea Browna, za savjesnoga novinara koji istražuje korijene antisemitizma u filmu Džentlmenski sporazum (1947) Elie Kazana i za lik avijatičara u Polijetanju usred dana (1949) Henryja Kinga, dakle sve u roku od šest godina. Potom je, što se tiče nominacija, nastupila suša, no Oscara je dobio kad se već činilo da bi mogao biti i zaboravljen — 1963. godine, za ulogu južnjačkog odvjetnika koji brani nepravedno optuženoga crnca, u Ubiti pticu rugalicu Roberta Mulligana.

18 godina na vrhu

Peck se dvaput našao i na listi desetorice najpopularnijih glumaca Amerike (1947. i 1952), a bio je vrlo popularan i u Europi. I uzme li se u obzir ono što je neosporno, ono što se može navesti kao datum verificiranih trenutaka karijere, a to je raspon od prve nominacije do dobivanja Oscara, razdoblje unutar kojega se nalaze i godine najveće popularnosti, taj raspon dug je osamnaest godina. Ne može se on mjeriti s onima kojima raspon u Hollywoodu seže i na više od četrdeset godina, no nepobitno je da je i Peck obilježio jedan holivudski period — onaj od kraja Drugog svjetskog rata do pred pojavu naraštaja tzv. novog Hollywooda, dakle period u kojem je nastalo veoma mnogo klasika američkog filma.

Iako, dakle, značajan i neizostavan, Peck je, međutim, predstavljao osobu koja je na domaku samom vrhu kojeg tek ponekad i dotakne, ali i osobu koja se javlja u vremenima pojave sila što teže da ga od njega daleko odmaknu. Vrlo visok, za ondašnje a i današnje standarde vrlo privlačiv, Peck se ipak nikada nije mogao približiti kategoriji pomodnih ljepotana, a istodobno je bio toliko zgodan da su ga neki i zbog toga otpisivali kao glumca. Ostavljajući ujedno dojam vjerojatno i snažna čovjeka, ipak nikada nije zračio snagatorstvom; naime, karakteristika njegovih likova bila je strpljivost — u sve nestrpljivijim vremenima, kao i odsustvo samouvjerene grubosti u vremenima koja teže naturalizmu.

Njegovo je držanje bilo, kako kaže David Thompson, ono kavalira koji nikada neće zloupotrijebiti damu u neprilici, što baš nije bilo u duhu vremena pred samom seksualnom revolucijom; bilo je to držanje ljubavnika koji s Avom Gardner tvori ondašnji najljepši filmski par (npr. Snjegovi Kilimandžara). Ali takvi parovi pripadahu vremenu umiruće hemingvejskofitzdžeraldovske nostalgije, kao i Peckova crta melankolije, tog gadnog neprijatelja novijega Hollywooda. Gradio je on i lik borca za pravu stvar, ali taj je bio lišen histeričnog grča onih koji u to vrijeme u filmu riskiraju zbog takve stvari.

Imidž besprijekornosti

Bio je zapravo momak iz susjedstva koji nema niti nespretnost Jamesa Stewarta, niti auru potencijalnog ili mučenika ili predsjednika SAD-a (Henry Fonda), niti nonšalantnost i drskost Clarka Gablea — da i ne govorimo o njihovim nasljednicima koji se upravo pojavljuju, koji šarmu predaka pridaju šarmantnu sklonost lukavštini (William Holden) i nepromišljenosti (Steve McQueen). Imao je i boljih uloga od spomenutih nominacija, ali izgleda da nisu privlačili takvi filmovi (npr. Kingov Revolveraš— 1950): industrija i oni oko nje ustrajali su na njegovom imidžu besprijekornosti kakvu je voljela isenhowerova era. Najuvjerljiviji, a i neodoljivo simpatičan, bio je u Wylerovom Prazniku u Rimu (1953), ali nije bio ni kandidiran; Oscara je dobila njegova partnerica, gotovo nepoznata Audrey Hepburn. Predmnijevani hit Moby Dick (1956) naškodio je, pak, i njemu i Hustonu. Nije u Pecku bilo demonije za kapetana Ahaba, odnosno, možda u Hustonu snage da je otkrije. No, i film i Peck svakako su bili potcijenjeni.

Vrijeme je neprekidno bilo korak ispred njega, bolje bi bilo reći, on kao da je bio korak iza njega. Posredno se to vidi i iz njegovih filmova. Misleći na značajnije redatelje, nastupao je u filmovima već i gotovo prastare garde (W. Wellmana, R. Walsha, H. Kinga, K. Vidora, C. Browna), kod onih koji su još koliko-toliko znali što je to devetnaesto stoljeće, no nema ga u filmovima mlađih — Forda, Langa i Hawksa. Što se pak tiče po A. Sarrisu tzv. panteonskih redatelja, nastupio je dvaput za Hitchcocka; čime se može podičiti malo koji glumac. No i te uloge, dobivene dobrim dijelom na zahtjev producenta D. O’Selznicka s kojim je imao ugovor, ukazuju na nešto što ne pogoduje stvaranju tadašnje vrhunske zvijezde. U Opsjednutom (1945) ne zna tko je, u Slučaju Paradino (1947) zaljubi se u ženu ubojicu (vjerojatno jedini slučaj kada je Hitchcock ženi namijenio takvu ulogu). U oba ta filma iz tegoba ga izvlače žene, u obima ambijenti nisu sasvim tipični ni za Hitchcocka — sanatorij s liječnicima znanstvenicima i krugovi londonskih pravnika i londonska viktorijanska sudnica. Za Hitchcocka previše high brow i high class tipova u mizansceni; a za Pecka šteta što se nije nekako skrasio u ondašnjim pravim engleskim filmovima, jer bi se tadašnji britanski junačine Stewart Granger i Michael Wilding morali skriti.

Nepatvorena sjeta

Napokon, svim ovim kolebanjima u svezi s Peckom mogu se dodati i dva koja se ne odnose na same filmove. Prema stvarnoj predodžbi sa strane naprednjaka — onih čiji žar zna rezultirati destrukcijom, on je bio reakcionar koji se izdaje za borca za progres. U tom su smislu mogli tumačiti i to što je dobio Oscar nagradu Jean Hersholt za humanitarne djelatnosti, a to si, pak, mogu priuštiti svi koji imaju moć i novac. Također, bio je predsjednik Američke akademije za film između 1967. i 1970, dakle upravo uoči novih dana — koje on nije inaugurirao.

Ukratko, pisati o Pecku znači suočavati se s brojnim protuslovljima, pa i negacijama. Stalno je pri vrhu, ali ništa nije onako kako se najviše želi. Kroz njegov opus, u po rezultatima uspješnoj dugogodišnjoj karijeri, sukobljavaju se silnice prošlosti i budućnosti, uvijek negdje na Peckovu štetu, a on kao da je selznikovski gospodin koji sve to mora otrpjeti, pa ga neki sentimentalniji upravo i zbog toga vole. Naime, ostaje oko dvadeset i pet filmova koji će se jednom, u fuziji prošlosti, tretirati izvan ovakvih skepsi, a njih će održavati i nepatvorena sjeta mnogih Peckovih kreacija. Tada će ti filmovi možda funkcionirati upravo onako kako je sam Peck funkcionirao unutar svoje karijere. Odnosno, onaj uteg koji ga gura prema prošlosti bio je u elementu nostalgije. A to baca i svjetlo na karakter holivudske produkcije uopće. To jest, da je većina holivudskih filmova bila u svakom pojedinom razdoblju isključivo budućnosno orijentirana, Hollywood bi u tren oka propao. Nostalgija, svijest o prošlosti, bijahu, međutim, stalni korektiv, skupljanje daha pred sljedeći iskorak. Kinematografija koja proizvodi mnogo filmova priprema se za taj iskorak sigurnošću nostalgika koji je dugo istrajavao u nekim starijim vrijendostima, toliko dugo da je imao vremena pripremiti se za nove, i upravo u takvom kontekstu treba interpretirati pojavu Gregoryja Pecka.