Između subverzije i nadrealnosti

Između subverzije i nadrealnosti

Kad bismo htjeli biti sasvim precizni, rekli bismo kako Mijićeve skulpture zapravo stvaramo mi, a njegova djetinjasta genijalnost počiva isključivo na tome da od različitih predmeta stvara početne, logički nerazmrsive situacije, koje su za nas razrješive jedino u obliku poetskoga transfera značenja

Naše je kolokvijalno razumijevanje stvarnosti, čini se, uvjetovano dvama ključnim argumentima. Prvi proizlazi iz osjećaja kako vrijeme teče linearno i neponovljivo, a drugi iz uvjerenja da postoji praznina ispunjena čvrstim tijelima. Oba su argumenta, dakako, proizašla iz naših fizičkih, pa onda i percepcijskih zadanosti te će se tako cjelokupna logička dispozicija zbilje utemeljiti na čvrstim dokazima našeg neposrednog iskustva svijeta. To je, pak, iskustvo takvo kakvo jest. Zapažamo kako se organski oblici rađaju, stare te konačno umiru. Nadalje, neku stvar možemo napraviti, uvesti u postojanje, ali i razbiti. Ne učinimo li to mi, posao će dovršiti vrijeme samo jer ne postoji ništa što vječno opstaje. Istu ćemo situaciju naći i u jeziku kojim se koristimo: najveći dio naših iskaza počiva na esencijalnom glagolu biti, ali on je najčešće vezan uz imenice i predikate. Ne može se, zato, naprosto biti, već netko ili nešto jest po sili nekoga ili nečega drugoga.

Simboli, snovi, sjećanja

Manje je poznata činjenica da tzv. simbolički oblici počivaju na upravo suprotnim premisama. Među tim oblicima zapaženo mjesto drže oni koje uopćeno nazivamo proizvodima umjetničke djelatnosti, a, bez obzira o kojim umijećima govorimo, svi njihovi artefakti posjeduju jedinstvenu karakteristiku samodovoljnosti. Oni, naime, ne postoje po sili činjenica izvan njih samih, nego uistinu jesu po sebi te su kao takvi jedinstveni i neponovljivi. Poput snova i sjećanja. Možemo, primjerice, ustvrditi kako smo tijekom zime nezadovoljni (jer je hladno, mokro, sklisko), ali kad Shakespeareov Richard III. kazuje: Now is the winter of our discontent..., onda to uistinu znači nešto drugo.

Negdje na tragu te distinkcije razvija se i kiparsko stvaralaštvo Matka Mijića, trogirskoga umjetnika koji je prije nekolio tjedana predstavio publici svojevrsnu retrospektivu svojega stvaralaštva, odnosno pogled unatrag na deset posljednjih godina stvaralaštva. Postav je bio smješten u novom i nadasve zahvalnom prostoru splitske Galerije umjetnina te popraćen vrlo dobrim katalogom i tekstom kustosice Iris Slade. Magija Mijićeve skulpture počiva na riječima, odnosno na transferu iz logičkoga značenja riječi u poetičko značenje, gdje vizualna forma Mijiću služi samo kao posrednik između tih dviju instanci. Da bismo to dokazali, poslužit ćemo se jednim jedinim primjerom. Opažamo, recimo, jedan u mnoštvu malih objekata, nastao u okviru ciklusa Sa Stola (Sa Stola XXII). Riječ je o običnoj staklenoj boci ispunjenoj vodom. Na dnu boce nalazi se pijesak, a na pijesku improvizirano malo postolje. Na postolju se, pak, koči maleno svijeno gnijezdo. U njemu jaje. Ima ovdje još detalja, poput postolja za bocu, koja je pritom još i začepljena.

Objekti s pod-objektima?!

Ključ čitanja ovog objekta počiva na činjenici kako je on sastavljen od jasno definiranih pod-objekata. Kipar operira navedenim elementima, koji svi imaju precizno definirano značenje u jeziku, ali ih i sparuje na takav način da onemogućuje linearno čitanje njihovih odnosa. Tomu djelu, uopćeno rečeno, nedostaju imenica i predikat, ali je zato bremenito elementarnim bivanjem, odnosno činjenicom da netko ili nešto unutar njega jest. Pozorni bi čitatelj mogao reći kako se takva deskripcija može dati za doslovno sva umjetnička djela na svijetu, i ne bi pogriješio. Dodatak je sadržan jedino u činjenici kako — promatramo li, na primjer, kakvu holandsku mrtvu prirodu iz 17. stoljeća — nalazimo realne probleme u određivanju elemenata od kojih se slika sastoji. Ona, naime, nije primarno sastavljena od boja, linija, tonova ili tekstura, nego od višestruko prožimajućih pozitivnih i negativnih prostora. Takva je slika simulacrum čije se značenje zapravo stvara u našem duhu, koji povezuje apstraktne oblike u koherentnu značenjsku cjelinu. Mijić računa na tu sposobnost našega duha, jedino što je dodatno provocira činjenicom da se igra realno postojećim objektima, odnosno naoko jasno određenim elementima iz čije interakcije stvara poetsku sliku. Kad bismo htjeli biti sasvim precizni, rekli bismo kako Mijićeve skulpture zapravo stvaramo mi, a njegova djetinjasta genijalnost počiva isključivo na tome da od različitih predmeta stvara početne, logički nerazmrsive situacije, koje su za nas razrješive jedino u obliku poetskoga transfera značenja.

Postojan trogirski laboratorij

Domišljati bi čitatelj mogao reći kako mu nije posve jasan način na koji Mijić stvara uvjete za uključivanje naše vlastite imaginacije. Načelno uzevši, to i jest tajna kipareve alkemije, skrivene u njegovu trogirskom laboratoriju. Ipak, u samoj znanosti o formama postoji trag koji bismo mogli slijediti, te koji bi nas makar uputio na izvorište problema. Naime, u biti svih organskih formi postoji vrsta geometrije, različite od onih dobro nam poznatih euklidskih poučaka. Riječ je o geometriji pan-dimenzionalnih tijela, protegnutih kroz više od tri dimenzije. Zanimljivo je kako se organske forme, baš kao i poetski izričaji, ravnaju prema istim zakonitostima te zamšene i naoko nelogične geometrije, što konačno možemo zapaziti i na skulpturama Matka Mijića. One prate u dlaku iste kutove i zakrivljenja kao peterodimenzionalna kocka koja se projicira na ravninu. Ta suludasta i oku nesavladiva konstrukcija nalazi se praktički u svim organskim tijelima, ali moguće ju je bez greške pronaći i u Mijićevim spojevima malenih kišobrana, tikvica, čavala i jedara. Štoviše, kad govorimo o prisutnosti unutarnje geometrije u Mijićevu radu, najprije ćemo je — i samo naoko paradoksalno — pronaći upravo u njegovim malim formama, a tek potom u većim i pročišćenim izdanjima koja gotovo naglašeno ekspliciraju vlastitu konstrukciju.

Što je, dakle, sadržano u srži stvaralaštva Matka Mijića? Vjerojatno je riječ o čudnoj geometriji riječi, realnoj i nad-realnoj u isti mah. Mijić nas tjera da aktivno sudjelujemo u stvaranju njegovih uradaka te da ih uključimo u našu vlastitu potrebu za snovima i fantastičnim putovanjima. Sve ostalo manje je važno.

Vladimir Rismondo