Iz davna vremena

Iz davna vremena

Predrag Vranicki, Filozofija historije II, Golden marketing, Zagreb, 2002.

Ova knjiga zamišljena je kao pregled filozofskohistorijske misli od antike do danas. Smatrajući da u »filozofskoj literaturi ne postoji iscrpnije i potpunije djelo o toj problematici«, te da zbog svoje relevantnosti ova disciplina nedvojbeno iziskuje sumaran, opširan i sintetički prikaz, autor se prihvatio složene zadaće kronološkog i gotovo enciklopedijskog prikaza filozofije historije. Dosad su izašle dvije od predviđene tri knjige, a prvi i drugi svezak ukupno obuhvaćaju više od 1200 stranica velikoga formata. Prva se knjiga sastoji od već objavljena materijala, a drugi je svezak sada prvi put tiskan. Ne treba posebno ni naglašavati kako je riječ o knjigama kakve se danas ne čitaju, a još manje pišu. U razdoblju cyber-teorije i površnoga konzumerizma teško je naći čak i profesionalnoga čitatelja koji bi uzeo u ruke ovakve mamutice i hrvao se tjedan dana s historijskim materijalizmom i problemima konstitucije historijske misli. Ukratko, ova su dva sveska poput rariteta iz nekoga drugog vremena u kojem je sinteza značila mnogo više od intelektualnih bravura, a akademski je rad bio teška, mukotrpna i profesionalna rabota za koju su potrebni čelični živci i iskrena predanost takvu socijalno i financijski apsolutno nenaplativu poslu. Vranicki je bio filozof staroga kova kakvih danas više nema mnogo. I upravo u tome leži najveća prednost, ali i najveća slabost knjige. Filozofija historije opsežno je i važno djelo; ono čak i u svjetskim razmjerima može biti relevantna filozofijska činjenica. Vidljivo je da je autoru ta tema značila životnu intelektualnu opsesiju i da je u ovaj prikaz uloženo mnogo više od nekoliko godina rada. No, s druge strane, knjiga se odlikuje razmjerno suhoparnim stilom, tj. diskursom narativne povijesti koji u nas nije uvijek znao polučiti pozitivne rezultate: bio je opsegom monumentalan, no usredotočen na historijski prikaz umjesto problemske a-historične interpretacije (v. Bošnjakovu Povijest filozofije) te se često odlikovao pomalo zamornim i za suvremeno uho socijalno antipatičnim diskursom materijalizma (v. Vranickijevu Historiju marksizma). Tipologija i terminologija odaju razdoblje u kojem je knjiga nastajala, pa je logično da se njezin pojmovnik radikalno razlikuje od današnjih filozofskih knjiga i autora, koji tom svjetonazorskom krugu ne pripadaju ili ga pak posve neopravdano marginaliziraju ili omalovažavaju.

Ideje ili ekonomija?

Drugi svezak bavi se razdobljem od kraja 19. stoljeća. do Drugog svjetskog rata. Autor ističe da je najveći dio toga razdoblja obilježen raspravama o historijskom materijalizmu i duhovnim interpretacijama filozofije historije, pa će ta dva pravca biti dominantni pristupi toj temi. Jesu li za čovjekovu historiju presudni kulturni događaji i duhovna klima nekoga vremena ili se historija može tumačiti samo ekonomskim faktorima? Kraj 19. stoljeća označio je pobjedu građanskoga kapitalističkog društva i definitivnu pobjedu buržoazije, no isto tako došlo je i do jačanja radničke klase. U tim događajima, kao i u misaonom horizontu koji nastoji proniknuti u dinamički odnos pojedinca i društvene cjeline, kreće se Vranickijeva knjiga. U ovom svesku ona se (pojednostavnjeno rečeno) bavi pitanjem što je istinska pokretačka snaga historije — jesu li to ideje ili ekonomija? Postoje li historijska nužnost, opći zakoni historije onkraj jedne moguće teologije historije? Odnosno, postoji li u historiji neki napredak? Vranicki dakako nadilazi ovakve problemske sklopove i ne zaustavlja se tek na historičnosti kao poopćavanju empirije. On na najvišoj razini postavlja problem čovjeka kao historijskoga bića, a ne samo njegove — povijesno gledano — faktografske manifestacije ili ekonomske interpelacije. To istraživanje o historijskom bivstvu i sâmo je filozofsko-historijske naravi: u dijalozima s velikim misliocima izlazi na vidjelo trud da se shvati i pronikne bit historijskoga zbivanja i da se svako ljudsko mišljenje shvati kao povijesno mišljenje, a napredak kao osobina ljudskog duha. U tom je smislu Vranicki izvorni hegelijanac.

Ili — pozicija

Spoznati cjelinu društvene stvarnosti uzimajući u obzir njezinu materijalnu i duhovnu sferu, te svoje historijsko istraživanje utemeljiti isključivo na filozofskim temeljima, to je zadaća koju je pred sebe postavio autor. Nužna povezanost socijalnih i duhovnih kretanja njezin je metodološki credo. Konkretnije iskazano, novi interesi i teorijski drukčiji uvidi javljaju se uvijek u razdobljima dubokih socijalnih proturječja i revolucionarnog romantizma; filozofska se misao javlja tamo gdje je društvo (kao povijesni svijet) u krizi, pa je za historijsku analizu nužno uzeti u obzir oba faktora. To su trenuci u kojima, kako kaže drugi domaći autor, mišljenje revolucije postaje revolucija mišljenja. O takvim trenucima Vranicki sudi na svoj način, analizirajući povijesna kretanja i duboko uvažavajući filozofsku misao o kojoj piše i s kojom često i polemizira, procjenjujući njezinu relevantnost i vrijednost. Svakom poglavlju u knjizi prethodi povijesni uvod i pregled duhovne klime; nakon toga autor iznosi stajališta pojedinih filozofa i smješta ih u odgovarajući kontekst. On je često dihotomičan i današnjem će se čitatelju ili-ili pozicija učiniti odveć krutom i zastarjelom (ili idealizam ili materijalizam). Osim toga, pretpostavljanje dinamičkoga dijalektičnog mišljenja onom statično-metafizičkom praksisovska je dogma s kojom se danas malo teže složiti. Pritom je npr. filozofskohistorijskoj misli u Rusiji očekivano posvećeno veliko poglavlje. Očekivano je i razračunavanje sa Spenglerovim viđenjem povijesnih procesa, kao i veličanje Lukacseve filozofije.

Ocijeniti i vrednovati u kojoj je mjeri neka filozofija historije bila misao svoga vremena i koliko ga je nadilazila, to je autor pred sebe postavio kao zadaću i uspješno je obavio. Tu nije riječ o zagovaranju jedne specifične filozofije povijesti: Vranickom je stalo da ukaže kako je ona u cjelini moguća, štoviše nužna. Ova trilogija pripada kapitalnim djelima novije hrvatske filozofije. Kada izađe i treći svezak, bit će zaokružena i cjelovita, predstavljajući iscrpan i studiozno napisan prikaz kakvih ni na stranim jezicima nema mnogo. No kao i svaka druga knjiga, ima dobre i loše strane. Glavna je slabost u tome što je pisana iz filozofske pozicije koja je danas izgubila aktualnost. Glavna je prednost što je riječ o stručnom prikazu kakva zasigurno više nećemo imati u ovom opsegu. Ne treba međutim dvojiti da će na tržištu ideja proći posve nezapaženo. Izuzmemo li poneke akademske krugove, knjiga se neće naći na stranicama novinske ili časopisne kritike. Baudrillard za početnike nažalost je bio i ostao jedini dodir domaćih književnih kritičara s filozofijom. Oni obrazovaniji i upućeniji preferirat će socijalno-kritičku ili pak trendovsku literaturu, uvijek nužno lijevoga predznaka, a ne trosveščanu studiju terminološki fiksiranu na pojmove progresa, historijskog materijalizma i dinamičkog dijalektičnog mišljenja. Gledano iz današnje perspektive, ova knjiga kao da dolazi iz davnoga vremena u kojem je mišljenje revolucije kao revolucija mišljenja još posjedovalo nepatvoreni historijsko-romantički patos, a on suvremenim slobodnomislećim individuama odgojenim na ironijskom odnosu prema svijetu teško može biti nešto više od povijesno prevladana kurioziteta.

Tonči Valentić