Gluma jača od vlasti

Gluma jača od vlasti

Okvira u ovoj igri ima i previše, i svi su potpuno logični, autorski precizni koliko i jednostavni, te s lakoćom odigrani u vještoj, pažljivoj i zato na trenutke odveć ravnomjernoj režiji

Umjetnost i vlast uvijek su povezani, bilo putem dobrohotno, prijateljskoga uvjeravanja ili represivnom cenzurom, pa je odnos umjetnika i vladara nerijetko i tema umjetnosti, dok obrnuti slučaj i nije tako čest, osim kad vladar ima kućnog umjetnika kojeg voli, cijeni i uzdiže. Zahvalna, neprolazna tema takva odnosa inspirativna je, no prava je rijetkost u obradama tog odnosa naći neku koja donosi uvjetno pozitivan ishod za umjetnika. Kean IV Grigorija Izraileviča Gorina, drama koju je u Primorskom dramskom gledališču iz Nove Gorice postavio Georgij Paro, jedna je od takvih. Nažalost, predstava je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gostovala u ionako kazalištem prepunjenom zagrebačkom lipnju, pa je poluprazno gledalište dalo lošu sliku domaćega zanimanja za kazališna gostovanja. Šteta, jer je Kean IV lucidna predstava, sjajna teksta, vrlo dobra glumačkog rada i kvalitetne režije.

Iza kazališnog zastora

Tezu predstave i teksta najbolje, ili barem primarno, otkriva scenografija Aljoše Para — dva kazališna zastora različitom zakrivljenošću sugeriraju prostor unutar ili izvan kazališnoga kruga ostavljajući tu granicu ponekad nejasnom. Dok konkavni zastor postavlja publiku u insiderski položaj suigrača, konveksni je vraća u uobičajenu poziciju onih koji vide samo ono što im je dano da vide.

U Gorina u Parovoj režiji fascinira količina referenci, kazališna intertekstualnost koja se odbijajući gledateljevu pozornost kao ping-pong lopticu pretvara u takozvani bezdani vrtlog interpretacija. Tako Kean IV podsjeća na, zaplet Garderobijera te dramatiku Calderona i Pirandella, uz istodobno usputno, ali nimalo nevažno, citiranje detalja Shakespearea, kompleksa donhuanizma, pa čak i Weissa, s tim da se popis može proširivati već prema gledateljevoj pozornosti, iskustvu i erudiciji. Okvira u ovoj igri ima i previše, i svi su potpuno logični, autorski precizni koliko i jednostavni, te s lakoćom odigrani u vještoj, pažljivoj i zato na trenutke odveć ravnomjernoj režiji.

Privlačeće suprotnosti

Grigorj Gorin, suvremeni iako nedavno preminuli ruski dramatičar, nerijetko je pisao dramske tekstove kao presiflaže, nastavke, obrade i nadopisivanja postojećih, ili je prema sličnim obrascima razrađivao povijesne događaje. Dok u prve ulazi njegov nastavak Romea i Julije, u druge, pored drame o Swiftu, ulazi i ova o Edmundu Keanu, jednom od prvih modernih glumaca i legendi britanskoga kazališta, velikom šekspirijancu autodidaktu. Kean svog poštovatelja, prijatelja, suparnika i antipoda ima najprije u princu od Walesa, a poslije kralju Georgu IV, figuri u povijesti britanske monarhije poznatijoj po naklonosti tjelesnim i artističkim užicima nego kraljevskim obvezama, kojem su suvremenici ne bez ironije dodali nadimak Veseli. Životni put obojice podsjeća na Umorstvo u katedrali, dakako s manje tragike, a više parodije, gdje se kralj za glumčevo umijeće s riječima i ženama osvećuje vladarskom moći, ne toliko funkcionalnoj u riječima na pozornici koliko u upravljanju ljudskim sudbinama —veliki traged završava kao krčmarski komedijaš, dok mu supruga postaje kraljevom ljubavnicom. Pokušaj dogovora privlačećih suprotnosti završava neuspjelim Keanovim posezanjem za nožem u maraovskoj sceni kraljevskoga kupanja, no u Gorinovoj kazališnoj igri umire se samo prirodno, od bolesti i alkohola. Neka pravda ocrtava se u činjenici da kralj nekraljevski umire od upale probavnih organa, dok glumac, unatoč neprilagođenosti, umire na pozornici nadživjevši kralja, koji je prije smrti ionako proročki zaključio da će ga povijest pamtiti samo kao osobu koja je živjela u doba Keana IV.

Bine Matoh kao naslovni lik izvrsno se snašao u brojnim okvirima ove predstave, nalazeći potporu u Georgu Janeza Starine i Anni Lare Jankovič, no najviše u Branku Ličenu, koji je imao zahtjevnu zadaću poveznice svih prizora. Njegov lik, koji je šaptač, rekviziter i scenski radnik odjednom, dok za Keana znači mješavinu Sancha Panze i Learove Lude, zapravo je vodič za publiku koja se našla usred ove zahtjevne, pametne, duhovite i uspjele pirandelovske vježbe teatra u teatru u teatru....

Igor Ružić