Glasno prešućena bît

Glasno prešućena bît

Premda autorica na mnogim mjestima zapisa pokazuje iznimnu književnu darovitost i dobro pamćenje, uza sve to očit je nedostatak volje da doista »svoje razgolićeno srce pruži na dlanu«. U tom je pogledu vrlo stidljiva, da ne kažem neiskrena

O Irini Aleksander pisao sam prije nekoliko godina u eseju Ruskinje hrvatske književnosti. Istaknuo sam njezinu važnu ulogu i nezaobilazno mjesto u oblikovanju vrlo važnoga kronotopa hrvatske međuratne književnosti, što će reći da je ova bjelosvjetska dama iz visokog zagrebačkog društva bila znana i kao meneken nekih likova određenoga tipološkog profila, ali i kao stvarna osoba od krvi i mesa, sa sudbinom, a to znači i prošlošću, i to ne baš uvijek prozirnoga životopisa.

Knjiga Svi životi jedne žene (priredila Irena Lukšić, a izdalo Hrvatsko filološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003), koju sam netom proštio, povod mi je ne samo za osobnu evokaciju jednog nepoznanog života Zagreba, a u prvom redu trebala je biti važnim izvorom zanimljivih podataka o Krleži i o svemu s njim u svezi.

Nisu rijetke knjige koje smo godinama žudno očekivali, a na kraju kada su objavljene i kada smo ih pročitali, nismo doživjeli ništa no još jedno razočaranje. Knjiga uspomena o kojoj pišem mnogo više prešućuje (bitnoga) čega je autorica bila svjedokom, pa čak i sudionikom, no što je očito bila spremna reći i otkriti, čak i na pragu posljednjega suda.

Ova je knjiga po svemu sudeći dio sofisticirane umjetne magle kojom se prikriva štošta, a ponajprije upravo ona zbivanja i osobe koje su iz raznih razloga trebale biti najzanimljivije i čiji su dijelovi životopisa prekriveni još i danas tajnom, sumnjama, nagađanjima i slutnjama.

U pitanju je podatak da u ovim očito vrlo naknadno napisanim zapisima nije ostvarena neka velika umjetnička vrijednost (a ima je) jednostavno zato što se osjeća nedostatak istine i iskrenosti, problem je mnogo jednostavniji i utoliko kobniji.

Nije ništa sporno što bi zakazalo u vezi s literarnim nadahnućem, pa ni samom vještinom pisanja, ali ukupan rezultat ne pruža ni djelić očekivanoga. Premda autorica na mnogim mjestima zapisa pokazuje iznimnu književnu darovitost i dobro pamćenje, uza sve to očit je nedostatak volje da doista »svoje razgolićeno srce pruži na dlanu«. U tom je pogledu vrlo stidljiva, da ne kažem neiskrena. Neka je jasno, od ovakvih memoara koji govore o sredinama u kojima je kratka pamet cjenjenija od duga pamćenja, mene u prvom redu zanima ono što je autorica svojedobno dijelom obuhvatila naslovom svoga romana Toljko fakti, ser, Petropolis, Berlin, 1933.

Dakle, to jednostavno znači da će me u ovom slučaju zanimati samo činjenice i sve moguće pretpostavke u vezi s njima.

Ne smetaju me mnogobrojni dokazi autoričine mitomanije, masa nepotrebnih pretjerivanja, a od kojih je u svakom sjećanju najkobnija naknadna pamet, a nje je za ozbiljne i vjerodostojne memoare mnogo više no što podnosi dobar ukus, još manje ideja vjerodostojnosti. Teško je povjerovati da te uspomene nisu barem djelićem obavijene u nove velove tajni i svjesnih mistifikacija.

Stanovnica modernoga svijeta

Zato prestanimo okolišati i recimo da je riječ o Irini Kunini Aleksander (St. Petersburg, 15. lipnja 1900 — Geneva, 13. prosinca 2002), znanoj u zagrebačkim umjetničkim i mondenim krugovima kao Iročka, rodom Ruskinji, Židovki, dijelom života Zagrepčanki, a ponajvećma osobom bez domovine koja je, nakon Drugog svjetskog rata, u sjeni muža, činovnika Ujedinjenih naroda, postala stanovnicom modernoga svijeta.

Njezin život, osobito onaj opisan u prva dva od tri dijela knjige valja upamtiti kao vrijednost za sebe. Sam je po sebi roman koji autorica, unatoč literarnim sklonostima, nije napisala.

Iza trivijalna naslova Sve ljubavi jedne žene, prikladna za knjige nekadašnje Zabavne biblioteke, a danas tek za ljubiće u ženskim revijama, pojavio se tek dio memoara Irine Kunine Aleksander, nedvojbeno vrlo važne svjedokinje, štoviše i sudionice intelektualnoga života međuratnog Zagreba.

Irina Kunina Aleksander bila je jedna od onih brojnih i ponekad nesnosno pretencioznih Ruskinja koju je u ondašnju Jugoslaviju donijela plima sovjetske revolucije, ali i više od toga. Bila je ona mecena, a možda čak i novovjekovna Cvijeta Zuzorić.

U Jugoslaviju je dolazila dva puta i dva puta je odlazila. Prvi put natrag, u rodni Petrograd. Povratak je uslijedio nakon bračnoga brodoloma i sinove smrti; no iz Petrograda se ubrzo vratila. Drugi put krenula je u bijeli svijet, kamo je izbjegla sa suprugom Božidarom Aleksandrom, zagrebačkim odvjetnikom i izdankom jedne od najbogatijih zagrebačkih židovskih obitelji, zato da bi spasili (čini mi se sve više ne bez razloga) svoje ucijenjene glave.

Blokovska neznakomka

Napustili su Zagreb jer su jasno vidjeli u kakav mrak vodi kobni sjaj kristalne noći, kada su se plamenom ideoloških suprotnosti i različitih političkih interesa počeli paliti mnogi krijesovi, a zapravo inkvizitorske lomače, diljem politički i duhovno temeljito zbunjene Europe.

Povijest duga i burna života Irine Kunine povezan je svojim najproduktivnijim razdobljem uz Kraljevinu Jugoslaviju, točnije Zagreb, gdje je postala ne samo bogata nego i intelektualno privlačna dama, koja nam je nažalost i nakon ovih dvije stotine tiskanih stranica uspomena ostala i dalje blokovska »neznakomka«.

Svjedočanstvo Irine Kunine Aleksander trebalo bi promotriti iz dva rakursa: iz perspektive ruskoga emigranta i građanke Kraljevine Jugoslavije. Uvod u emigrantski život, odnosno njezino petrogradsko djetinjstvo i mladenaštvo, također je prema onome što je zapisala vrlo zanimljivo, ali autoričina sjećanja i interpretaciju valja uzeti cum grano salis. U njima nema mnogo toga što bi imalo vjerodajnice onog što je autorica izrazila naslovom svoga na ruskom tiskanog romana.

I u ovoj knjizi govori se o literaturi ruskoga srebrnog vijeka, ali kao i u mnogih drugih ruskih autorica autobiografskih memorabilija suviše se u njima olako drugovalo s Aleksandrom Blokom ili uskoro spornim Gumiljovom, koji je odanost carizmu uskoro platio glavom, nekako baš u vrijeme kada se naša spisateljica prvi put udomila u Jugoslaviji. Mnoge od tih autorica obilato su se hvalile da su bile znanice Majakovskog ili barem Jakobsona, odnosno Averčenka, Bjelog, Merešovskog, Zinaide Hipius, da spomenem samo neke od tih ideala ruske književnosti s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća.

Njihova važna imena služila su im kao potvrde osobnog postojanja, koje je po mnogo čemu bilo dvojbeno i koje je često dosezalo sam rub ništavila, na kojem je odvajkada čuvano mjesto za emigraciju svake vrsti i orijentacije.

Iako doista želimo otkriti cijelu ili barem veći dio istine o životu Irine Kunine Aleksander, često treba baciti pogled preko okvira brižno omeđenih stranicama knjige Svi životi jedne žene jer ima previše intrigantnih razloga da se posegne za policijskim pismohranama zemlje u kojoj je boravila prvo s prvim mužem, a potom sa suprugom Božidarom Aleksandrom, ali slika bi bila potpuna tek onda kad bi se ušlo i u arhive tajnih sovjetskih službi, možda čak i mekartijevske komisije! Čini mi se da je Iročka pisala pod utjecajem zapisa Zinaide Hipius (supruge prozaika i filozofa Mereškovskog), odnosno Nine Berberove (supruge pjesnika Hodasoviča), ali u isti mah tek malo nedostaje da postane junakinjom onoga vica o Rusima u kojem su svi emigranti prije bijega iz domovine bili nešto više, važnije, pa je tako i pinč neke grafinje prije bio bernardinac!

Irina je stigla kao i većina nesretnika iz Odese i Carigrada u Crnu Goru, u Herceg-Novi, pa je krenula u Sarajevo i skrasila se najzad u Zagrebu, da bi uskoro krenula natrag u SSSR. Ne postoje nikakvi razlozi koji bi nas priječili da se poslužimo opasnom, ali i privlačnom usporedbom sa slučajem Marine Cvetajeve i sudbinom njezina supruga, carističkog časnika Efrona.

Prijatelj Tito

Nije nevažno da je poznavala Josipa Broza još prije rata, kao i podatak da je Tito Irinu Aleksander primio za svoga službenog boravka u Parizu. Primjerice, taj je podatak intrigantan poput onoga već nam poznatoga, da je Novu godinu 1941. budući Maršal Jugoslavije dočekao u obiteljskom krugu uglednoga zagrebačkog liječnika Srećka Šilovića!

Sve su to male i naoko nevažne indicije, ali su ipak zbog tri boje epohe (lijeva, desna, te građanska opcija) bitne sastavnice hrvatskoga međuratnog života.

Ova knjiga, osobito njezin imaginarni i prešućeni dio, aktualizira djelatnost zagrebačke lijeve, doduše salonske inteligencije, koji se okupljao u Irininu domu u Đ orđićevoj ulici, može se reći po mnogočemu zloglasnoj zagrebačkoj ulici.

Usputno spomenuti podatak da (ni)je pomogla Milanu Durmanu da otkupi časopis »Književnik« mogao bi biti uporišnom točkom istraživanja tajnoga dijela Iročkina života koji u nekim crtama podsjeća na život šarmantne plesačice Mate Hari ili sudbinu Irinini slične Gorkijeve, a potom i Wellsove ljubavnice, barunice Zakrevski-Benkendorf-Budberg, Lou Salome, ili Alme Mahler, koje su sve u prvom redu bile zavjerenice čiste emocije, ali i nekih drugih oblika angažmana.

Nisam sljedbenik (naprotiv) teorije zavjere, ali i naknadno nužan je oprez!

Nakon Oktobra, dvadesetih godina, u Jugoslaviju je izbjeglo toliko Rusa da su neko vrijeme imali čak i svoju vojsku, škole, ispunili su mnoga kazališta, među njima bilo je mnogo glazbenika, slikara i hohštaplera, ali bez njih zasigurno trebalo bi mnogo više vremena da Zagrebačko sveučilište bude međunarodno priznato. Ne smijemo zaboraviti profesora Saltykova s Medicinskog fakulteta ili pak Plotnikova s tehničkog, no da ne nabrajam dalje, kao svojevrsnu bizarnost valja spomenuti da je tih godina i brat Mihajla Bulgakova autora Majstora i Margarite bio također neko vrijeme profesorom na Šalati.

Iročkom kao književnicom, odnosno autoricom koja je na ruskom tiskala nekoliko knjiga, od kojih je najzanimljiviji roman Toljko fakti, ser, nismo se posebno pozabavili. Kuriozno je spomenuti da tragovi vode čak do HNK, u kojem joj je (s neuspjehom) izvedena drama Puškin, no za mene je zanimljivije napomenuti da je prijevode knjiga za djecu potpisivala kao da je ona autorica. Tu se desio moj prvi susret s Irinom Kuninom Aleksander kao pjesnikinjom za djecu. Stihovi su bili pomalo neobični, ali veseli. Ne sjećam ih se, ali se ilustracija Ivana Tabakovića još i danas sjećam.

Superioran policijski njuh

Slučaj o kojem pišem navodi me na heretičko razmišljanje i nehotičnu pohvalu policiji Kraljevine Jugoslavije. Ne želim biti krivo shvaćen, ali ne sluteći upali smo do koljena u politički mulj. Ma koliko to bilo neugodno priznati, redarstvo je znalo svoj posao.

Gledano unatrag sve mi je očitije da su uspješno pratili ono što je ulazilo u okvire političke subverzije.

Sve je više primjera i dokaza da su, gledano profesionalno, dobro obavljali svoj posao. Može se štoviše reći da je policijski njuh bio superioran umu politike, ali su njegove metode hrvatskoj javnosti bile posve neprihvatljive i diskreditirale više one koji su ih otkrivali no počinitelje. Policija, može se reći, uvijek je bila na pravom tragu ali većinu spoznaja o toj djelatnosti bilo je teško procesuirati pred građanskim sudom, koji je u svemu tražio jasnoću i valjane dokaze, a ne političke procjene koje im je podastirala policija.

Ne bih bio jasan kada ne bih koristio ovakvu profesionalno deformiranu terminologiju. U određenju rada sa stranim agenturama bilo je onih nacionalističkih koje su zagovarale separatizam, a bilo je i onih koje su se upele oko komunističkih nastojanja dizanja svjetske revolucije.

Krećem od onih državotvorne orijentacije: Milan Šufflay je, može se pouzdano reći, radio protiv unitarističkog uređenja, u tom je imao oslonac izvan domovine; Mile Budak činio je isto, a identičan je odnos prema društvenom uređenju imao i Ivo Pilar alias Südland, alias Lichtträger. Isto tako, iako je to godinama krio i agresivno osporavao, Miroslav Krleža doista je dobio novac od Bele Kuna za izdavanje časopisa »Plamen«, o čemu više nema sumnje. Procjene i dokazi kamo i kako su Radić, Cesarec, Krleža i drugi ljevičari odlazili u SSSR nisu bili samo pretpostavke nego činjenice, koje je pak u relativno pravnom i dijelom slobodoljubivu građanskom društvu bilo teško dokazati, a napose osigurati vjerodostojne svjedoke.

Rusi u političkom podzemlju

U tom političkom podzemlju imali su istaknuto mjesto u nas i ruski emigranti. Bili su to mahom nesretni i poniženi pojedinci, ali i čitavi društveni razredi bez osnovnih uvjeta za egzistenciju. Morali su se snalaziti na razne načine, među kojima rad za sovjetske tajne službe nije bio na posljednjem mjestu. Zato su se s njima poigravali i Kominterna i GPU, a kako je među njima bilo mnogo obrazovanih, ni službe drugih zemalja nisu prema njima bile ravnodušne. Najveći dio bio je ucijenjen, ali neki su u tom radu vidjeli jamstvo sigurne egzistencije. I to neovisno o dokumentu talijanske policije iz Rijeke (priložen je u knjizi) koji je nastao u povodu traženja da se bračnom paru Aleksander dade talijanska viza.

Ukoliko bismo pokušali rekonstruirati taj dio Iročkina života, gotovo ne bi bilo prostora za nekakva izmišljanja. Tipologija bi bila posve jasna i mnogim sličnim slučajevima potvrđena. U ovom rekonstruiranju prešućenoga gotovo da smo zaboravili spomenuti Krležu, s kojim je Iročka bila u dobrim odnosima gotovo četiri desetljeća. Nažalost ni u naknadnom portretiranju ne krije svoje divljenje prema njemu, koje je moguće očitati kao evokaciju davne zaljubljenosti, a istodobno recima neskrivene mržnje, i to na način filarki s Dolca časti Belu. Očito s razlogom, ali i s neukusom koji predbacuje Beli.

Od važnoga dijela naše nedavne kulturne povijesti u ovom kao i u mnogim drugim slučajevima ostao je tek šarmantni trač, a sudbonosna protega života utopila se u lijepom pisanju čija je glavna supstancija egotrip.

Branimir Donat