Festival koji žudi za promjenom

Festival koji žudi za promjenom

Ukupno, Dani satire ove su godine pred zagrebačku publiku trebali donijeti četiri nove predstave, a donijeli su samo tri — od njih osamnaest na programu

Dodjelom nagrada i predstavom kazališta domaćina završili su ovogodišnji, dvadeset sedmi po redu Dani satire. Najstariji zagrebački kazališni festival, kako se Kazalište Kerempuh voli hvaliti nabacujući se svake godine brojkama o gostima festivala, ipak ima žestokih problema s vlastitim konceptom, smislom i posjećenošću. Dakako, svaki od navedenih problema Dana satire osporiv je u pojedinačnim slučajevima, što festivalu ipak osigurava medijsku pozornost, koliku-toliku publiku i pripadajuću, ne mnogo veću, svrhu, no čini se ipak da je tom festivalu, barem u njegovoj sadašnjoj formi — odzvonilo.

Festival već viđenoga

Dakako, nije potrebno razbijati kazališni festival samo zato što se nekomu ne sviđa. No pitanje je koliko ima smisla zagrebački festival u programu kojeg sudjeluje, kako pokazuje press materijal, jedno kazalište iz inozemstva, šest izvan Zagreba i trinaest iz Zagreba. Kako je navedeni materijal tiskan prije festivala, podatke treba korigirati činjenicom da gosti iz inozemstva, Slovensko mladinsko gledališče, nisu došli te da su od onih šest nezagrebačkih kazališta čak tri u festivalskom programu sudjelovala koprodukcijama sa zagrebačkim kazalištima. Naime, sisačka je Daska Jelku kod Ivanovih radila u Zagrebačkom kazalištu mladih, Noževi u kokošima koprodukcija su osječke Barutane i zagrebačkog Teatra EXIT a Fritzspiel Istarskog narodnog kazalište iz Pule i Epilog teatra iz Zagreba. Pumpanje podataka i ne bi bilo tako loše, jer što ljepša medijska slika treba svakom festivalu, da nije riječ o predstavama koje je zagrebačka publika, ona koja je još zainteresirana za kazalište, vidjela, ili barem imala priliku vidjeti i prije Dana satire. Ukratko, Dani satire ove su godine pred zagrebačku publiku trebali donijeti četiri nove predstave, a donijeli su, zbog izostanka slovenskoga gostovanja, samo tri — od njih osamnaest, koliko ih je ukupno bilo na programu.

Sreća je u nesreći da je upravo jedna od njih, Komšiluk naglavačke autorice Nine Nuić u režiji Saše Anočića i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, ujedno i jedna od najboljih na Danima satire, što je dokazano i nagradama za režiju i tekst. No to je slučajnost, koja ipak ne opravdava problematičnost i konceptualnu izgubljenost festivala.

Nacionalna smotra, zašto ne?

S druge strane, u Hrvatskoj se osjeća nepostojanje nacionalne dramske smotre, koja bi, s nagradama ili bez njih, jednostavno okupila najbolje od najboljega (to je dakako samo fraza) s repertoara domaćih dramskih kazališta, i to bez ograda kakve imaju Marulićevi dani, ograničeni samo na domaće tekstove ili autorsko kazalište. Svi naši susjedi, a i šire, imaju takve festivale i njihove nagrade nešto znače, dok Zlatni smijeh Dana satire zapravo i nije neka referencija. Dani satire imali su tendenciju postati ozbiljni kazališni festival u nekoliko prošlih izdanja, kad je inozemnim gostovanjima pokazano gdje hrvatsko kazalište stoji kad se uspoređuje sa slovenskim ili crnogorskim. Dakako, problem jest da su ta gostovanja obično bila reprezentativna, iz najboljih kazališnih kuća i s najboljim redateljskim imenima, no zdrava bi konkurencija trebala biti dobrodošla, čak i u kazalištu.

Umjesto inozemnih gostovanja, s kojima Dani satire već nekoliko puta imaju smolu, i umjesto ustrajavanja na satiričkoj odrednici, ovaj bi festival, da se hoće, mogao dakle postati nacionalni festival. Ukoliko se to ne želi, mogao bi barem postati festival komedije, pa da se barem publika zabavi. Ovako se na njemu za nagradu Zlatni smijeh (!) bore glumci s ulogama paranoidnih samoubojica, zlostavljanih koji postaju zlostavljači, shizofrenih bivših vojnih lica, čedomorki, sušičavih prosjaka i dementnih staraca. Skup takvih uloga možda i jest satiričan, ali ne više od samog festivala, koji satirički zapravo pokazuje lošije strane domaće kazališne pameti. U takvu odnosu, naime, gledatelj se mora pitati zašto, ako u program Dana satire mogu ući Noževi u kokošima, Vaginini monolozi, The Blue Room i Jug 2, onda na primjer nisu u njemu mogle biti i Varijacije o smrti, reprezentativna predstava Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu? Odgovor da svako kazalište predlaže samo jednu predstavu također više govori o propozicijama selektiranja Dana satire nego o selektoru i njegovoj dobroj volji.

U takvu stanju stvari, gdje se ne može točno razabrati gdje završavaju kalkulacije organizatora festivala, a gdje kazališta čije bi predstave na festival trebale ići, u Zagrebu postoje Dani satire, festival od tri-četiri predstave.

Igor Ružić