Dugovječni uzor

DVD:Pinokio, Walt Disney

Nakon prvoga dugometražnog crtanog filma Snjeguljica i sedam patuljaka te velikoga glazbeno-animiranog eksperimenta Fantazija, Walt Disney na filmsko je platno odlučio prenijeti klasičnu priču Carla Collodija Pinokio.

Kao što je u Disneyjevu studiju bilo uobičajeno, u stvaranju glazbe za Pinokija sudjelovao je tim: skladatelji Leigh Harline i Paul Smith, tekstopisac Ned Washington te orkestratori Ed Plumb, Frederick Stark i Charles Wolcott. S When You Wish Upon A Star, pjesmom koja je 1940. nagrađena Oscarom, film započinje i završava. Disney ju je prigrlio kao svoj moto, pa je poslije njome započinjao svoje televizijske emisije, a poslužila mu je i pri otvaranju Disneylanda. U svakome slučaju, njezina je poruka (poželi i, ako zaslužuješ, želja će ti se ispuniti) ohrabrujuća (premda danas naivna) te zaokružuje film kao cjelinu najavljujući, usput, suvremenu tendenciju postavljanja songa u uvodnu i završnu špicu. No, za razliku od mnogih suvremenih pjesama, ovaj song ne stoji sam za sebe, nego znači stilski pa i narativni odjek filmske radnje.

Osim When You Wish Upon A Star, u filmu čujemo i pjesme Little Wooden Head (koja uklopljena u popratnu glazbu funkcionira kao Geppettova tema), zatim Give a Little Whistle (također jedna od poznatih pjesama iz Pinokija), Hi Diddle Dee Dee (pjesma Lisice i Mačka, Poštenog Johna i Giddeona) i I’ve Got No Strings (Pinokio, slaveći slobodu, ujedno slavi i neodgovoran glumački život — je li to Disney, putem misli Carla Collodija, kritizirao i vlastiti posao u odnosu na odgovornost obrazovanja i škole?!). Pjesme ispunjavaju prvu polovicu filma prepuštajući popratnoj glazbi (koja je također nagrađena Oscarom) da iskaže dramatičnost drugoga dijela filma (spašavanje Pinokija iz kaveza te epizode na Otoku zadovoljstva i u kitovoj utrobi). No popratna glazba nije samo u funkciji stvaranja dramatske napetosti. Ona još u prvom dijelu uspostavlja temeljni ugođaj priče i iznosi nekoliko osnovnih lajtmotiva koji — zanimljivo — rijetko izranjaju iz pjevanih pjesama.

Među lajtmotivima najeksponiranija je tema Cvrčka Jiminyja, Pinokijeve savjesti. No, njezina melodičnost (temu bi se, uz primjeren tekst, s lakoćom moglo pretvoriti u pjesmu) i prepoznatljivost sasvim su kontrasne temi Plave vile koja uopće nije pjevna, nego se sastoji iz niza silaznih zvončića, koji prate spuštanje zvijezde. Premda uz Geppetta stoji pjesma Little Wooden Head, njegov lik također obilježava zvuk satova i brojnih glazbenih kutijica koji preplavljuju njegov skroman dom.

Sve je te zvukove — a oni bi doista trebali biti zvukovi — izveo simfonijski orkestar imitirajući mehaniku kretanja umjetnih stvari i bića. U tom smislu glazba Pinokija igra iznimno važnu ulogu jer, postupkom koji se zove mickey mousing, zamjenjuje većinu prirodnih zvukova i šumova te imitira pokret poput šuljanja Poštenog Johna i Giddeona (likovi se kreću u ritmu dubokog puhača) ili pada Pinokija i Cvrčka vezanih kamenom na morsko dno (tipično spuštanje glazbe prati njihovo fizičko spuštanje).

Ti se postupci danas doživljavaju kao klišeji, ali u doba nastanka Pinokija oni su značili otkriće, upotrijebljenu inovaciju koja je nacrtanim likovima udahnula život. Uporaba elemenata pjesama, ali i samostalnoga glazbenog materijala koji se pojavljuje u širokom rasponu od nesuvislo razbacanih tonova (satovi u Geppettovoj kući) do suvislo složenih tonova (glazbene kutijice), ali i do avangardnijih glazbenih postupaka (scene s kitom), posve opravdava ne samo dva glazbena Oscara nego i dugovječnost glazbe crtanoga filma Pinokio.

Irena Paulus

Vjerna vlastitoj viziji

CD: Shirley Bassey, Sings the Movies, PolyGram Tv

Navevši u nekoliko rečenica da voli filmove jer uvlače u svijet fantazije koja nastavlja očaravati i onda kada je film pogledan do kraja, Shirley Bassey objasnila je razlog nastanka albuma Shirley Bassey Sings The Movies. Tako se, iz čiste ljubavi prema mediju, njezin baršunasti glas upustio u avanturu pjevanja najpoznatijih filmskih tema od nezaobilaznog Goldfingera, preko Arthurove teme iz filma Arthur, Crazy iz filma Rudareva kći (koju, uz Makin’ Whoopee, pjevačica posebno spominje u kratkom predgovoru), Love on the Rocks iz filma Pjevač jazza, We Don’t Need Another Hero iz filma Mad Max, pa do Let’s Stay Together iz filma Pulp Fiction i Who Wants To Live Forever iz filma Highlander.

Dakle, raspon je velik, a iskustvo slušanja nezaboravno. U nekim pjesmama glas — taman, ponekad masan, a ponekad mekan; zavodljiv, ponekad ozbiljan, a ponekad nestašan — doima se kao da je oduvijek tu. Crazy, Arthur’s Theme, We Don’t Need Another Hero i druge, uključujući, naravno i Goldfinger, možda stilski nisu jednake, ali pripadaju istom razdoblju, odnosno istim tipovima filmske glazbe. To su partiture kojima je dominirao song kao element identiteta ne samo filma nego cjelokupne filmske priče. Na tom se području Shirley Bassey osjeća kao riba u vodi. Njezin stil pjevanja — a uvijek ostaje vjerna svom razvučenom, crnom, ugodnozavodničkom pjevanju — dočarava ili posebnost teksta ili specifičnost likova ili posebnost glazbe same.

No neke su pjesme drukčije. Eleanor Rigby iz filma Žuta podmornica zvuči drukčije u izvedbi Beatlesa, ali Basseyjin način pjevanja daje joj novi i neočekivani šarm. Slično je s The Rose iz filma The Rose — ali tu su pjesmu već mnogi pjevali, pa više ni jedna verzija ne iznenađuje. Pjesma Try a Little Tenderness iz filma o irskoj grupi The Commitments najviše je izmijenjena u odnosu na original: umjesto da napeto skače iz vrlo spora u bjesomučno brzi tempo poput Andrewa Stronga u filmu, Shirley Bassey se drži uvijek istog, gotovo duhovno sporog tempa donoseći vlastitu glazbenu viziju. Kontrast je očigledan, ali ne smeta ni albumu ni pjesmi. Nasuprot tome, pjesma Hopelessly Devoted to You, koju je u filmu Briljantin pjevala Olivia Newton-John ostala je gotovo jednaka u usporedbi s originalnom. Shirley je, doduše, potamnila boju i pomalo je pjesmu uozbiljila, ali je stilski to ostala ona ista Sandina balada za Dannyja.

Dakle, pjesme koje vremenski (šezdesete, sedamdesete) i žanrovski (lirske pjesme, balade) odgovaraju Basseyjinom glazbenom izričaju, na albumu Shirley Bassey Sings the Movies većinom su ostale iste, dok je nekoliko suvremenijih pjesama ili pjesama koje žanrovski ne odgovaraju Basseyjinom načinu pjevanja ona prirodno prilagodila sebi. Zbog toga je ugođaj albuma, unatoč velikoj raznolikosti odabranih filmskih songova, ostao jedinstven, prilagođen tamnobaršunasto-zavodničkom načinu pjevanja, dakle samoj posebnosti pjevačice. Beskrajni je užitak slušati njezin filmski album koji donosi i nešto više od blistavila i sjaja koje je ona sama poželjela svojim slušateljima — donosi eleganciju, vlastitost i neponovljivu specifičnost pjevanja Shirley Bassey.

Irena Paulus