Draž novina, zov muzeja

Draž novina, zov muzeja

Upravo krležijanska žica, puntarsko-galženjačka evokacija ambijenta i epohe, svjedoči kako je Maleković unio u svoje likovnokritičke oglede i empatiju vlastite kreativnosti, sposobnost prepoznavanja po duhovnoj energiji pisanja

Dinamični i agilni Vlado Maleković nije mogao ni dana bez rada i angažmana. Kad je ispunio svoj radni vijek i kad je trebao otići u mirovinu, kao da ga je napustila i volja za životom. Preminuo je u trenutku rastanka s Muzejom za umjetnost i obrt, što ga je tijekom dva desetljeća uspješno vodio i s kojim se srodio do identifikacije. Volja za novim inicijativama i nevolja zapriječenosti u rukovođenju međusobno su se sukobile i urodile nesvjesnim odustajanjem, iznenadnom smrću.

Druga polovica radnoga i životnoga puta Vlade Malekovića, ona muzejska i muzeološka, bila je posutija cvijećem i priznanjima negoli prva, novinarska. Ugled i autoritet ravnatelja tradicijom posvećene ustanove, s nizom međunarodnih izložbi i uspjelih gostovanja, bio je zasluženo velik i službena javnost ispratila je Malekovića na posljednji počinak pretežno kao autora i nositelja velikih manifestacija. Uostalom, službeno mu je godila — čak kao nasljedniku plemićkog reda, a pompa dolikuje zagovorniku muzejskog sjaja. Međutim, o muzejskoj djelatnosti — svježijoj u pamćenju, efektnijoj po učinku — drugi su već toliko rekli da ne osjećam potrebu ponavljati.

Neću kazati da je novinarska dionica Malekovićeva rada bila baš posuta trnjem, no svakako je bila teža, napornija, rizičnija. Prateći kontinuirano i svih (također) dvadeset godina njegova kritičarskog djelovanja moram objektivno priznati da je zadužio sredinu i da je nemoguće pisati povijest likovne umjetnosti te epohe (od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali i znatno šire: unaprijed i unatrag) bez konzultiranja njegova udjela ili bez konfrontiranja s njegovim stajalištima. Malekovićeva energija i strast, polemičnost i širina registara zaslužuju uvažavanje i analitičku razradu. Kritičar s temperamentom i petljom, nije bio uvijek domišljen i pravedan, ali mi bismo bili još nepravedniji kad ne bismo uvažavali teret brzine i pritisak okolnosti.

Zazor prema autoritarnosti

Logično je, samo po sebi razumljivo, da se s Malekovićem nisam mogao uvijek složiti, da sam drukčije gledao i mislio o raznim pojavama. Od sama starta on je imao posebnu sklonost za socijalnu dimenziju i stanovitu ideološku komponentu, premda ćemo priznati da je i sam pridonosio uvećavanju kreativnih sloboda. Na početku svojega kroničarsko-kritičkog bavljenja povezao se s krugom oko majstorske radionice Krsta Hegedušića, koja je imala snagu atrakcije (posebice mladih talenata), ali i određenu privilegiranost u javnosti. Tada su se još, početkom šezdesetih, osjećale trzavice i posljedice polemike Hegedušić-Gamulin, što je u izlagačkoj politici rezultiralo netrpeljivošću između polariziranih institucija. Ne znači da smo, kao polaznici Seminara za povijest umjetnosti, bili nužno na Gamulinovoj strani, ali zazor prema autoritarnosti in artibus barem je tinjao.

U doba paralelne likovnokritičke aktivnosti Maleković je često zastupao vrijednosti do kojih je i meni bilo stalo, a radio je to na svoj, specifičan način. I kod sasvim suprotstavljenih procjena morao sam osjetiti ulog temperamenta, makar me i nije uvjeravala snaga argumenta. Kad je, zaslugom neprežaljene Seke Ukrainčik, Maleković započeo sa serijom panoramskih i problemskih izložbi u Umjetničkom paviljonu, znatno se približio strožoj metodologiji struke, a i mi smo se međusobno više zbližili (premda smo se poznavali još od studentskih dana, od davnih susreta još u Ćirilometodskoj ulici). Ne umanjujući značenje kritičkih impresija, brzih improviziranih reakcija, neposrednih, vrućih zapisa, preko studioznijih tekstova o tendencijama i grupacijama, stilskim kretanjima i oscilacijama ukusa u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća Maleković se kandidirao za ulogu u muzeju, za funkciju klasifikatora, teoretičara i aksiologa stvaralaštva, a ne tek svjedoka aktualnosti. Ali svjedočanstva na papiru, naizgled prelazni tragovi u novinama ostaju također kao važna građa, čak kao nemimoilazna građa osobno obrađena terena, uzorak neravnodušna mišljenja.

Književna djelatnost

Širok registar tema i velik broj osobnosti kojima se bavio čine neizbježno mnoge tekstove nepotpunima, fragmentarnima. No ostaje činjenica da je od slikarstva i kiparstva ubrzo prešao i na dizajn i na nove medije, a s arhitekture i urbanizma prirodno se proširio i do najšire društvene problematike. Imao je smisla za zrele tekovine modernizma (najviše, istina, za modernu klasiku), ali i sluha za naivnističke, primitivističke težnje (koje je nastojao vrednovati, okrstivši ih eksplicitno izvornima). S radikalnom avangardom povremeno se i sukobljavao, dok je možda najveće afinitete imao za pripadnike svoje ili obližnje generacije: Šuteja i Nives K-K, Friščića i Babićevu, Lesiaka i Antuna Babića, a od nešto mlađih posebno je preferirao Švaljeka i Vrkljana, Kuliša i Lončara. Dakako Hegedušić i Svečnjak, Murtić i Prica, Angeli Radovani i Postružnik bili su i ostali trajnim svjetionicima. Mnogima od njih odužio se i monografskim tekstovima ili cjelovitim monografijama, a posebnu parcelu pritom predstavlja afirmacija vrhunaca hrvatske naive, na čelu s Generalićem, Rabuzinom, Skurjenijem, Lackovićem i Kovačićem. Pritom je stanovitu ulogu jamačno odigrao i plemeniti panonski, sjevernohrvatski regionalizam.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je Vladimir Maleković djelovao i u književnosti. Započevši s pjesmama, stihovima se vratio potkraj života, objavivši 1998. Kamene vrtove, zbirku odanosti istarskom krajoliku i duhovnoj emanaciji Grožnjana. Još su važniji njegovi kajkavski feljtoni, okupljeni u knjizi Bogomraki, rijetko sočni i leksički bogati pamfleti i dnevnički zapisi iz nevremena (Domovinskog rata). Upravo krležijanska žica, puntarsko-galženjačka evokacija ambijenta i epohe, svjedoči kako je Maleković unio u svoje likovnokritičke oglede i empatiju vlastite kreativnosti, sposobnost prepoznavanja po duhovnoj energiji pisanja.

Tonko Maroević