Dokaz zrelosti

Dokaz zrelosti

Blur, Think Tank, Parlaphone/Dallas Records

Globalna histerija koja je prethodila i pratila izlazak svakoga novog albuma rodonačelnika britanskoga novog popa, grupe Blur, prilično je splasnula u posljednjih pet godina. Ipak, ta iznimno kreativna i originalna grupa ima i danas brojne obožavatelje, kojima nije problem čekati novi album čak ni četiri godine.

Povijest grupe Blur zanimljiva je kao i njihova glazba. Pjevač i glavni skladatelj Damon Albarn jezgru je benda začeo na koledžu s bravuroznim gitaristom Grahamom Coxonom, priključili su im se bubnjar Dave Rowntree i basist Alex James. Prvi album Leisure iz 1991. mnogo duguje menčesterskoj glazbenoj sceni, koja se tada našla u zenitu. S drugim albumom, Modern Life Is Rubbish, Blur su postavili temelje novoga britanskog popa, a tom su se glazbenom pravcu ubrzo priključile megapopularne grupe poput Oasis i Sued. O kako je moćnu i utjecajnu glazbenom pokretu bila riječ, najbolje govori činjenica da je današnji britanski premijer Tony Blair na prvim izborima pokušao taj pokret iskoristiti kao moćno gorivo za svoju predizbornu kampanju. Sve se to zbivalo na vrhuncu popularnosti grupe Blur, kada su izdali treći album Park Life. Novi britanski pop postao je prevelik teret te su se Blur s četvrtim albumom Great Escape počeli opraštati od naglašenog popističkog i vrlo melodioznoga glazbenog izričaja, zagazivši u alternativnije rock-vode. Peti album, nazvan kao i bend, postigao je svjetski uspjeh, a šesti jednostavnog naslova 13 predstavio je grupu Blur kao glazbenike koji su u svakom trenutku spremni na nove izazove i glazbene eksperimente.

Čvrsta cjelina

Recentni, sedmi po redu, album Think Tank u mnogome nastavlja eksperimentatorski pristup s prethodnog albuma. Nažalost, za vrijeme snimanja albuma iz benda je otišao gitarist Coxon, kojega mnogi smatraju najboljimm pop-gitaristom devedesetih. Nedostatak je atraktivnih gitarskih rifova očit, ali to nikako ne znači da je album slab. Dapače, marokanski etno elementi, prilična doza elektronike uz naglašene udaraljke te snen Albarnov vokal povezuju Think Tank u čvrstu glazbenu cjelinu.

Album bi se mogao nazvati kontemplativnim, ali i socijalno angažiranim. Primjerice, prekrasna balada Out of Time govori o otuđenju pojedinca unutar aparata vojne sile. Riječ je o jednoj od najizravnijih kritika na Bushovu i Blairovu intervenciju u Iraku. Uz to se Albarn, koji je poznat kao glazbenik bez dlake na jeziku, ne libi proglasiti političare luđacima i narkomanima (pjesma Crazy Beat). S druge strane pjesme poput Ambulance, Good Song i Sweet Song predstavljaju Blur onakve kakve ih znamo otprije — pregršt melankoličnih nota i tekst o svakodnevnim i naoko nebitnim stvarima koje zapravo predstavljaju život u svoj njegovoj punini.

Razina produkcije albuma vrhunska je, a tomu u prilog idu imena svjetskih glazbenih čarobnjaka kao što su Fatboy Slim, William Orbit i Ben Hiller. Blur su hrabro pokazali koliko vrijede, a na glazbenoj sceni vrijede mnogo. Blur su jedan od rijetkih bendova koji vjernoj publici dopušta da stari uz njihove pjesme. A to je dokaz zrelosti benda koji svakim novim albumom čini korak naprijed u istraživanju novih glazbenih putova.

U okovima idola

Šajeta, Doba vodenjaka, Aquarius Records

O duhovitosti i šarmu Dražena Turine, umjetničkog imena Šajeta, ne treba previše trošiti riječi. Kako u press materijalu stoji, »Najveći fucker u Hrvata — prelijepi, šarmantni i nadasve inteligentni D. T. Š. (31) iz Opatije donosi nam novi album«, naravno da tu ima ironije na pretek koja je samorazumljiva kada je u pitanju Šajeta. Ča-val, u okviru kojeg se formirao Šajeta, davno je prošao i nastupila su neka nova glazbena vremena. Pitanje je kako Šajo pliva u njima?

Šajeta je bez premca jedan od najvećih zabavljača u Hrvata, šarmantan je, inteligentan, iznimno vješt s riječima. Sve te osobine uvjerljivo izražava u deset svježih pjesama, s primjerenom produkcijom koju potpisuje Ivan Popeskić i izvrsnom sviračkom potporom sastavljenom mahom od svestranih jazz-majstora (Elvis Stanić, Henry Radanović, Marko Lazarić, Žiga Golob, Ante Gelo...).

Duga šetnja

U Doba vodenjaka uloženo je mnogo truda, glasove za duete pridodali su Franci Blašković, Vlado Kreslin i Tusta iz KUD Idijota. Sve to imalo je samo jednu svrhu. Stvaranje idealnoga mainstream-proizvoda — ploče koja bi trebala biti zlatna sredina svih elemenata estrade. Uostalom Šajeta nikada nije htio biti ni alternatvac niti zabavnjak, što je posve u redu. Ali, album na kojem se šeta od zabavne glazbe šezdesetih, preko diska, novog vala, rocka i bećarca do jazza, zvuči užasno nekoherentno.

Šajeta je malo pretjerao s obožavanjem Balaševića. Taman toliko da fascinacija glazbenim idolom postane kontraproduktivna, odnosno donekle uguši autorov originalni pristup. Uz to smetaju i brojne referencije na našu estradu u kojima se ne osjeća dovoljno britke ironije. Ipak, stih »Kakav je Gibonni kad mu prorade hormoni« iz pjesme Party za ekipu stvarno je zabavan. Kada bi Šajeta pokušao suspregnuti svoje kratkotrajne fore na prvu loptu, sigurno bismo bili počašćeni s više kvalitetnih pjesama poput Evergrin, Rulet ili Jazz konoba. Željeli bismo ponovno slušati Šajetu iz razdoblja Bluesa berača šparoga, kada je bio najbolji. Tko zna, možda i hoćemo na idućem albumu.

Goran Jovetić