Vijenac 243

Film

Smrt Smoochyju (Death to Smoochy), red. Danny DeVito

Defile karikatura

Ironičnost i satira kojima je težio DeVitu izmiču

Smrt Smoochyju (Death to Smoochy), red. Danny DeVito

Defile karikatura

Ironičnost i satira kojima je težio DeVitu izmiču

I prijašnji redateljski uraci Dannyja DeVita pokazivali su izrazitu autorovu sklonost vrlo mračnom humoru, kvalitetu pomaknutog i otkačenog, odnosno uvrnutih i posvemašnje neobičnih karaktera (Baci mamu iz vlaka, Matilda, Rat Roseovih). Drugačije nije ni s njegovim najnovijim filmom Smrt Smoochyju u kojem gazi na klaunovski i teritorij dječjih emisija.

Kao oponenti dobra i zla — klaunovi, a koji se u finalu ipak razotkriju kao sive primjese ljudskih osobina, primarno funkcioniraju kao karikature — dobrote, ljubaznosti i brižnosti (Smoochy) naspram amoralnosti, agresivnosti i egocentrizmu (Randolph-duga); odnosno drugim riječima, funkcioniraju poput likova iz crtanog filma — Randolph-duga je lovac koji neprestance osmišljava uvijek nove, redom stupidno-fantastične načine kojima bi napakostio lovini — Smoochyju. Po tom se ne razlikuju od Silvestera i Tweetyja, Badže i Popaja, Toma i Jerryja. Stoga je, već samom tom premisnom činjenicom, Smoochy zaštićen i neozlijeđeno klizi iz jedne u drugu pogibeljnu situaciju, a Randolph-duga nema šanse i apriori je osuđen na propast; iako DeVitov izokrenuti svijet nudi otrcani hepiend posvemašnje harmonije i sjedinjenja — prikladan filmu. Svijet je to u kojem iza nevine fasade dječjeg TV-programa, prepunog moralnih pouka i poučaka, operiraju mito, korupcija, seks i umorstva, dok produkcijom i dobrotvornim društvima dirigiraju opasni tipovi i mafija (s vrlo stripovskim (glasom i fizionomijom) Harveyem Fiersteinom).

Dvorana zrcala

Ironičnost i satira kojima je težio, međutim, DeVitu nekako izmiču; razvodnjavaju se u podužim pauzama između dva britka humora; i to usprkos brojnim talentima koje je sakupio (Edwardu Nortonu kao Smoochyju, Robinu Williamsu kao Randolphu-dugi ili Adamu Resnicku kao scenaristi). Ipak, uspijeva prenijeti ozračje filmova u kojima je i sam glumio (šifra: Batman), i galerije čijih je otužno-bizarnih individua pronašao srodnima (Pingvin, Riddle-man, Joker). Redom su to nesretne, izobličene psihologije, u čiji se profil Williamsov Duga itekako dobro uklapa. Glumčeva je to idealna uloga — u kojoj je i psihopata (prepun sočnih inspiriranih zločestih šala) i djeci drago lice istovremeno, a uz to vezan uz svoj (ipak primarni) žanr — komediju; na taj način pomirujući sve svoje glumačke mogućnosti, a i aspiracije.

Žonglirajući na ivici groteske, burleske, farse, satire, lakrdije, dječjeg filma, komedije i trilera, DeVito stvara čarobnu mješavinu s efektom dvorane zrcala, u kojoj je sve potpuno obrnuto ili barem malo pomaknuto. No to posvemašnje izvrtanje normalnih svojstava ljudi, objekata ili snimateljsko-glazbenih postupaka (već svojevrsnog redateljevog trademarka), zapravo je poprilično nezahvalno, jer iako o njima govori i oko njih se vrti, Smrt Smoochyju ipak nije namijenjen (a ni prikladan) djeci. No nezanimljiv i većini odraslih, čak nije ni dovoljno loš da zadobije kultni status, te ostaje visjeti u praznom prostoru, bivajući čardak ni na nebu ni na zemlji. Postavlja se pitanje za koga je onda taj film. Možda samo za ljubitelje vulgarnih dijaloga u dječjem miljeu, bizarno-psihotična nasilja i likova u ružičastim kostimima odnosno ekstremnog humora, odnosno — malobrojne.

Katarina Marić

Vijenac 243

243 - 26. lipnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak