Budući grad

Budući grad

Da se arhitektura događa i negdje drugdje, a ne samo u metropoli, pokazalo je nedavno raspisivanje čak pet velikih arhitektonskih natječaja u Osijeku

Dva su razloga zbog kojih mi je poslovna zgrada Željpoha (Ferimporta) osobito draga. Prvi je terasa u čijoj hladovini tijekom nesnosno sparnih dana mogu popiti veliku kriglu Osječkog piva i pročitati novine te drugi, ne tako hedonističan, no, rekao bih da mi pruža podjednak užitak, nezaboravan je pogled na okolnu arhitekturu Trga maršala Tita.

Mnogi su poznati arhitekti tijekom 19. i 20. stoljeća na tome prostoru realizirali vrijedna dijela — Kuno Waidman, Ludwig von Zettl, Martin Pilar, Franjo Klein, Hönigsberg & Deutsch, Viktor Kovačić, Alojz Bastl, Helmer & Fellner i Hermann Bollé. Riječju, povijest hrvatske arhitekture u malom. Jedini je sličan primjer koji mi u ovom trenutku dolazi na pamet obližnji Trg bana Jelačića, koji je, kako će ga nazvati Radovan Ivančević Thesaurus Zagrabiae, čija je arhitektonska ovojnica stogodišnji stratigrafski presjek svih proteklih stilskih razdoblja.

Sajmište bana Jelačića

I urbanistički oba će trga imati sličan razvojni put. Naime, oba su prvobitno bila sajmišta. Ono na Trgu bana Jelačića postojalo je još od srednjeg vijeka, kada se na tom prostoru između ostalog skupljala i tridesetnica — mađarski harmincz, odakle i starije ime Harmica. Na Trgu maršala Tita ispred današnjeg Rektorata i nekadašnje Tvornice duhana tijekom 19. stoljeća bilo je jedno od najvažnijih domaćih sajmišta, na kojem je 1864. u duhu svjetskih izložbenih trendova održana Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska gospodarska izložba. Meni osobito drago mjesto na kome nerijetko zastajem prolazeći tim trgom ugao je s Hebrangovom ulicom i pogled na Kuću Frank (1912-13) arhitekta Viktora Kovačića, na koju se nadovezuje jednako mi draga Palača Gradskih poduzeća (1932-35), arhitekta Jurja Denzlera. Niz se zaokružuje u susjednoj, Gundulićevoj ulici višestambenom zgradom Ede Schöna i Milovana Kovačevića (1932), čineći s prethodna dva primjera trijadu koju možemo nazvati i zlatnim rezom hrvatske moderne.

No, vratimo se još Ferimportu. I povodu mišljenja koje sam nedavno izrekao o toj kući, a to je da je naprosto treba ukloniti, budući da je riječ o lošoj modernoj arhitekturi, nedavno mi je arhitekt Krešimir Rogina ukazao na format prozora te zgrade koji je u vrijeme izgradnje (1961-64) bio najvećih dimenzija u Zagrebu. Nažalost (ili moju sreću), ostao sam pri izrečenom stavu, što zbog modulirana pročelja i formata prozora višestambene zgrade Lake Shore Drive 860 u Chicagu (1948-51), koja je pokrenula čitavu priču s ovješenim ostakljenim pročeljima nakon 1945. (fluktuirajuće plohe, kako ih naziva Kenneth Frampton, koje lebde u eteričnom, prozirnom prostoru), a što zbog tradicije zagrebačke moderne i njezina formata prozorskog otvora uvjetovana što tehničkom naravi izvedbe (materijal, konstrukcija i tehnika gradnje), ali i novim humanističkim programom čiji cilj nije, kako će pisati Ivančević formalistička reprezentacija, nego stvaranje »prikladnih prostora za zdraviji i sretniji život i rad čovjeka«. U kontekstu hrvatske povijesti arhitekture zgrada Ferimporta nije ništa drugo do formalistička prezentacija Miesovih postulata — riječju, zanimljiv pokušaj, no, poražavajućeg rezultata.

Dva laka pitanja

I dok se nad metropolom nadvila nesnosna lipanjska vrućina, saga oko zagrebačkog GUP-a kreće se, čini se prema konačnom i očekivanom ishodu — političkom izglasavanju na sjednici u Gradskoj skupštini, koja je najavljena za srpanj. Očito je da glavni GUP-kelner i politička marioneta na čelu Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša Mislav Žagar besprijekorno provodi direktive svojih nalogodavatelja, baš kako se to od njega i očekivalo. Bilo bi zanimljivo tom pročelniku, ali i gradskim skupštinarima, koji će na kraju odlučiti o prihvaćanju, odnosno neprihvaćanju GUP-a, prije no što iskažu svoje stručno mišljenje postaviti dva, nadam se, za njih laka pitanja. Prvo, što je to GUP? I, drugo, što je to PUP? (Mole se ispitanici da pri iznalaženju točnih odgovora na postavljena pitanja ne nazivaju tajnog (do)gradonačelnikova savjetnika za arhitekturu i urbanizam).

Tijekom lipnja konačno je u zagrebačkom predgrađu Buzin svečano otvorena nova zgrada američkog veleposlanstva. Nažalost, pompozne najave o vrhunskoj arhitekturi pokazale su na kraju da je riječ o najobičnijem arhitektonskom trashu. No, da se arhitektura događa i negdje drugdje, a ne samo u metropoli, pokazalo je nedavno raspisivanje čak pet velikih arhitektonskih natječaja u Osijeku. Natječaji su bili raspisani za: nastavno-sportsku dvoranu u Gradskom vrtu, idejno urbanističko rješenje fakulteta i sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, poslovno-stambenu zgradu u Ribarskoj ulici, višenamjenski objekt u Ulici hrvatske republike te poslovno-kulturni centar Eurodom u bloku Trpimirova-Vukovarska-Istarska ulica. Bila bi prava šteta i za natjecatelje, ali ponajprije i za porezne obveznike, da ti natječaji, kako to nerijetko na kraju biva, ostanu mrtvo slovo na papiru, tim više budući da su se pojavila i neka zanimljiva arhitektonsko-urbanistička rješenja.

Nagrade i nagrađeni

Na natječaju za nastavno sportsku dvoranu na prostoru osječkog Gradskog vrta dodijeljene su tri nagrade i dva otkupa. Prvonagrađeni je rad zagrebačke arhitektice Gordane Domić i arhitekta Borisa Koružnjaka, dok je druga dodijeljena Daliboru Jurkoviću, a treća arhitektima Tinu Svenu Franiću i Dariju Gabriću. Arhitektu Gabriću dodijeljena je i prva nagrada za idejno urbanističko rješenje osječkog sveučilišta, dok je druga dodijeljena arhitektu Tomislavu Odaku, a treća Ivani Kosier i Ivanu Ljubiću. Vrlno zanimljiv i interpolacijski zahtjevan bio je natječaj za poslovno stambenu zgradu u Ribarskoj ulici, koju najuspjelije rješava autorska skupina Produkcija 004, čiji su članovi ujedno i autori projekta crkve u Aljmašu, koja je trenutno u izgradnji.

Druga i treća nagrada za poslovno-stambenu zgradu u Ribarskoj ulici dodijeljene su Damiru i Juditi Ljutić te Mariji Mihalić i Vedranu Orešiću. Na natječaju za višenamjenski objekt u Ulici hrvatske republike dodijeljene su čak četiri nagrade i tri jednakovrijedna otkupa. Prva je dodijeljena arhitekticama Tamari Stantić-Brčić, Petri Oreč i Ivani Kirin, druga je dodijeljena arhitektu Milenu Musoviću, dok su treća i četvrta dodijeljene Vladimiru Kasunu i Ivici Plavecu te Vanji Geziju i Goranu Habjanecu.

Arhitektonsko-urbanistički, za budući razvoj grada najvažniji je natječaj za poslovno-kulturni centar Eurodom u bloku Trpimirova-Vukovarska-Istarska ulica. Prvonagrađeni je rad Marije Mihalić i Nikice Ličine, dok su druga i treća nagrada dodijeljene Milenku Musoviću te arhitektima Branku i Luki Kinclu i Nikši Niniću. Ako ikada dođe do realizacije tog ambicioznog projekta, Eurodom bi se trebao rasprostirati na površini od šezdeset tisuća četvornih metara zatvorenog i četiri i pol tisuće četvornih metara otvorenog prostora s pješačkim trgom, pasažom, pristupima i prilazima, uređenim zelenim površinama i dvama dvanaestokatnim poslovnim tornjevima.

Glupost iskazana minama

Prostor na kome bi se trebao protezati Eurodom jedan je od najatraktivnijih gradskih prostora i ima zanimljivu arhitektonsku povijest. Naime, nekada se na samom uglu tog kompleksa nalazila zgrada Radničkog doma, koju su stariji Osječani nazivali i Heimom. Zgradu doma podigli su Nijemci (spominjalo se i ime glasovitog arhitekta Alberta Speera) i bila je vrhunski primjer nacional-socijalističke arhitekture. No, nažalost, što zbog ideološkog predznaka, a što zbog gluposti tadašnje gradske uprave, zgrada Radničkog doma uklonjena je pred mnoštvom okupljenih građana miniranjem početkom osamdesetih godina. Jedino čega se sjećam kroz maglu od tog događaja jest da je bio lijep sunčan dan i da drugovima minerima posao i nije išao baš od ruke, budući da je zgrada doma bila solidno građena. Navodno je na njezinu mjestu trebala biti izgrađena nova kazališno-glazbena dvorana, no vjerojatnije je da je zasmetala u isto vrijeme građenoj zgradi ne baš uspjela Studentskog kulturnog centra (1980) osječkog arhitekta Milana Mitevskog.

Desetljećima je na mjestu srušenog Radničkog doma zjapila rupetina, a koncertnoj dvorani nije bilo ni traga. S druge strane, način na koji su Osječani doživljavali zgradu Studentskog centra i rušenje doma najvjerodostojnije svjedoči jedan od najdugovječnijih osječkih grafita na fasadi centra, koji vrlo kratko i jasno poručuje: »Ovo je nedjelo Mitevskog«. Moram priznati da bih danas volio vidjeti slične grafite i na pokojem zagrebačkom pročelju.

Nažalost Osijeku su posljednjih tridesetak godina sustavno i nemilice oduzimani svi elementi esekerske urbane svijesti i identiteta od rušenja nekadašnje stare pivovare s glasovitom Bijelom lađom u Zimskoj luci, miniranja Radničkog doma do nedavnog napada na staru industrijsku arhitekturu čiji je jedan od glavnih gradskih simbola zgrada i most nekadašnje Šibicare (1856) u Reisnerovoj ulici. A upravo je ta stara industrijska arhitektura jedan od glavnih nositelja suvremene urbanizacije i industrijalizacije Osijeka, koja je započela sredinom 19. stoljeća te zaslužuje potpunu pozornost i struke, ali i široke javnosti. S druge strane tijekom posljednjih desetak godina usko središte grada nagrđeno je lošom izgradnjom stvarajući od nekada urbaniziranih prostora prepoznatljivih vizura anonimno provincijsko središte. Upravo iz tog razloga Osijeku je potrebno što više arhitektonskih natječaja, ali i njihova konačnog provođenja ne bi li se stvorila nova prepoznatljiva vizura grada — grada 21. stoljeća.

Krešimir Galović