Bogati slovenski program

U tiskanom materijalu koji sam nedavno dobio ljubljanski Cankarjev dom poziva i šalje program ovogodišnjega međunarodnog festivala jazza, s uvodnom napomenom da je riječ o najstarijoj europskoj manifestaciji te vrste, koja će se već 44. put održati na tri, odnosno četiri lokacije.

Namjerno ili ne, ovdje je ipak riječ o dezinformaciji, budući da u te 44 godine organizator ubraja i sedam godina festivala na Bledu, održana prvi put 1960. Tijek je ljubljanskoga nastavka tog festivala bio u prvoj polovici osamdesetih godina prekidan, odnosno transformiran u cjelogodišnji niz koncerata, što će se teško uklopiti u pojam festivalske tradicije, a u Europi postoji još nekoliko starijih festivala jazza.

Toliko o povijesnim činjenicama. Program ovogodišnjega festivala jazza u Ljubljani može biti zanimljiv i dijelu naših ljubitelja jazza, usprkos činjenici da je i ove godine, zahvaljujući umjetničkom vođi koji je istovremeno i direktor skopskoga jazz-festivala i kojem je mandat u Ljubljani očigledno produljen, koncipiran u stilu odražavanja ukusa dijela cijele generacije slovenskih slušatelja, i to na račun onoga klasičnijeg jazza. Nadamo se stoga da se neće ponoviti prošlogodišnji slučaj kvarteta Charlesa Lloyda, koji je od strane nekih stručnjaka, i u kulturi dana visokopozicioniranih antitradicionalista, bio očekivan s oduševljenjem, da bi ga ti isti nakon nastupa popljuvali, zamjerivši mu tradicionalnost jazz-izričaja (!?).

Bez hrvatskih predstavnika

Možda bi i dio ovogodišnjega programa mogao u nekim segmentima doživjeti nešto slično, no sudeći po dominantnom broju sudionika to se ne bi trebalo dogoditi, ponajviše zbog primjerice solističkog nastupa kontrabasista Barryja Guya i Dereka Baileya, ili pak mladima srcu neobično prirasla norveškog saksofonista Jana Garbareka, koji dolazi s danskom perkusionisticom Marilyn Mazur. Ni daleko ni švicarska violinistica Maya Homburger, a tu je dakako i cijeli niz južnoameričkih interpreta s vokalisticama Manicom Salmaso i Mercedes Sosa, predvođenih razvikanim pijanistom Gonzalom Rubalcabom i njegovim kvartetom. Stilska je to poveznica s interpretima tzv. etno-jazza, neizbježnog dijela mnogih festivalskih programa s jedinim slovenskim predstavnikom, mariborskim gitaristom Samom Šalamonom i njegovim međunarodnim Ornithology kvartetom, te s triom talijanskoga pijanista Claudija Cojaniza. Predstavnika hrvatskog jazza nakon u slovenskom tisku prije nekoliko godina ne baš pohvaljena zagrebačkog kvarteta Boilers, u programu nema, što zapravo ne bi trebalo ni čuditi kad slovenski džezisti ne bi dosta često u nas nastupali.

Ostaju nam na kraju tri sastava zbog kojih bi se doista isplatilo otići u Ljubljanu. To su kvartet Foursight izvrsnoga američkog kontrabasista Rona Cartera i Big band RTV Slovenija s gostom dirigentom i aranžerom Billom Holmanom u prekrasnim Plečnikovim Križankama te trio pijanista Randyja Westona u Cankarjevu domu. Uz te profilirane sastave bez suvišnih fuzijskih primjesa vrijedilo bi poslušati i ulični (zašto ulični?) nastup orkestra Odjela za jazz ljubljanske Glasbene škole, koji je do sada generirao nekoliko zapaženih džezista. Među popratnim je priredbama i izložba jazz-fotografija Jaka Kilbyja, inače umjetnika široka raspona zanimanja.