Biti ispravan ili kriv

Biti ispravan ili kriv

Krešimir Bagić, Goli grad, antologija kratke priče, 1980-ih i 1990-ih, Naklada MD, Zagreb, 2003.

Za razliku od prebrojavanja već naveliko razvikanih pisaca, uvijek su me više zanimali predgovori ili pogovori različitih antologija, način na koji antologičar određuje i kometira kontekst, zatim i način na koji određuje i vremenski okvir svog izbora. Vremenski okvir? Netko će pitati, pa što s tim. Međutim, to mi je uvijek bilo zanimljivo, ta naizgled sporedna stvar, uvijek me privlačila kao da u sebi krije nekakvu tajnu, poput zemljovida, recimo. Ako dovoljno dugo promatramo naizgled sporednu stvar, možemo doći do začuđujućih spoznaja.

Naizgled genijalna stvar

Pa da počnem od vremenskog okvira. Ne ulazeći u njegove prave motive, spojivši dva desetljeća, to jest odredivši godine 1980. i 2000. kao granične, antologičar je učinio naizgled genijalnu stvar. Spojio je nespojivo. Tako je otvorio u hrvatskoj kulturi inače sasvim nepoznatu stvar — dijalog. Da budem još precizniji, afirmirao je kulturu razlike i malo je nedostajalo pa da dobijemo prvu pravu antologiju razlike. Ali — uvijek to ali — antologičar je odjednom postao isključiv. Budući da je danas (moram podsjetiti na očitost današnjeg datuma, a Baudrillard je svojevremeno tražio da se prije vremena proglasi milenij, ali milenij nije vječan), dakle, danas je 2003. godina, antologičar je isključio, sasvim iracionalno, zaboravio dvije i pol godine naše najmlađe, najaktualnije i vjerojatno najperspektivnije proze. Uz to vrijedi dodati da je u ove dvije i pol godine izašlo više knjiga kratkih priča novih autora, nego, na primjer, od 1995. do 2000.

Knjige kratkih priča objavili su od 2001. do danas, ispričavam se ako sam koga izostavio: Nuhanović (dvije), Karakaš, Šimpraga, Mlinarec, Mlakić, Lovrenčić, Sejranović, Andrea Pisac, Kalinić, moja malenkost, Marinela, Lazić, Špoljar, Rajki, Rizvanović i još neki. Sijaset knjiga kratke proze, prava eksplozija kratkih priča, uz stanoviti otklon od uniformnosti devedesetih, afirmacija autora bez čijeg uvažavanja i kritičke klasifikacije jednostavno nema pravoga stanja hrvatske književnosti danas. Devedesete su bile godine kad se vrlo malo objavljivalo, tek nakon 2001. godine, kad je Ministarstvo odriješilo kesu, dogodila se eksplozija kratke priče. Uz iznimku nekolicine autora (Šimpraga, dijelom Nuhanović, pa čak i ja sâm, doduše manjim dijelom), koji se uklapaju u prilično stereotipan okvir stvarnosne proze, svi ostali otvaraju novu kratku priču, tražeći autentičan autorski pristup.

Potraga za cjelovitim umjetnikom

Tijekom devedesetih svi smo se trudili napisati što bolju stvarnosnu prozu, ali to nipošto nije rješenje za budućnost. Plima novih pisaca kratke priče, kao i romana, pokazuje, premda još nesvjesno (kilometrima daleko od naše neosviještene kritike), da je na snazi potraga za autorom, za cjelovitim piscem, za pričom. Upravo je to bit procvata nakon 2001: potraga za autorom, za cjelovitim umjetnikom, a ne za još jednim modelom stvarnosne proze. Naši su idoli: Krleža, Kiš, McEwan, Houellebecq i stotine drugih pravih pisaca, naši su idoli osobe, karakteri, muškarci i žene koji su živjeli za pisanje. Naše pisanje želi imati boju, stav, želi dočarati emociju, dati presjek svijeta, izraziti se. Ono nije isključivo politički angažirano. Nema tu nikakvih tehničkih kvačica i kvaka.

Golomu gradu nedostaje najnoviji dio naše kratke proze, no možda je to bio i preveliki zalogaj, možda je zaista potrebna još veća i šira distanca da se to najnovije pisanje obuhvati. Na neki način ova je antologija poslala stvarnosnu prozu u prošlost. Zbogom, dragi pisci, vi ste učinili svoje, vi ste povijest! Buduću povijest pisat ćemo mi novi! Vi ste izmjereni, prebrojeni, zapakirani. Ovaj tekst pišem isključivo zato da našoj kritici ukažem na problem koji imaju mladi autori da se afirmiraju kao autori. Želim našoj kritici poručiti da pohvale razliku, eventualne autentične osobine nekog novog autora, a ne da se tobože utapaju u uravnilovci takozvanoga stilskog jedinstva. Želim to poručiti našoj kritici, jer ja, u biti pisac, zapravo nisam kritičar. Glasam za buduću antologiju razlike, za antologiju tolerancije, različitih, samosvojnih i nadam se književno dobrih autora.

Priča nosi i sadrži sve!

Mislim da je za najnoviju prozu (kako kratku, tako i dugu) bitna priča. Ispričati priču. Pokazati i dočarati emociju, dati nekakvu situaciju, biti ispravan ili kriv, lijep ili nakazan. Otvoriti neki društveni ili intimni problem. Nije li priča ono što nosi i sadrži sve te razine koje pisac predgovora poslije razvlači, raščlanjuje i atribuira, tobože precizira, u ovo ili ono desetljeće? Sadržaj je uvijek bio ispred forme — osim dijelom u eksperimentu moderne, ali i tad je postojao temeljni dopisani sadržaj (moderna teorija) — i sadržaj je bio ona energija koja je tjerala pisce na promjenu forme. Jezik je samo usput forma, jezik teži smislu. Jezik teži smislu — nije to nikakva velika promjena ni revolucija.

I još nešto. Književnost devedesetih, pa i ova najnovija, sigurno za sobom povlači djelovanje, nastupanje i reklamiranje u medijima, što je istina, a to se spominje i u predgovoru. Mediji imaju svoje prednosti i svoje slabosti. Ipak, mladi pisci, nikad ne vjerujte medijima, tamo sjede ljudi drukčijih uvjerenja od vaših, pohlepni i odveć jednostavni za vaš duboki svijet. Ali želim još nešto reći: drugi mediji, koliko god se trudili, nikada neće biti knjiga, a knjiga je — to smo svi zaboravili — sama po sebi medij.

Rade Jarak