Bez konca i kraja

Bez konca i kraja

Financijska ograničenja očito su pogodila i sam sadržaj emisije koji se temelji na raspravama što ih u studiju vodi nekoliko stručnjaka, dok su prilozi sramota za HTV-ovu produkciju

Emisija Stanje stvari Aleksandra Štulhofera, kao što joj ime govori, pokušava proniknuti u bit raznorodne problematike i ujedno omogućiti glasu stručnjaka da dopre do javnosti. Njezina je osnovna programska odrednica popularizacija znanstvenog pristupa u svoj tematskoj šarolikosti koju dopušta riječ znanost i, kako je to navedeno u najavi prve emisije, ona se bavi »aktualnim, ali i vječnim društvenim pitanjima i problemima«.

No, u ostvarivanju tih hvalevrijednih ciljeva ometa je ponajprije samo vrijeme emitiranja, koje u kasnovečernjim satima jednostavno onemogućava pristup do dovoljno dobno raznolike publike, a pogotovo do onih mlađih, koji su obično osnovna ciljana skupina takve popularizacije.

Kako razbiti monotoniju

Veliki je problem i produkcija, koja samo potvrđuje da su znanost i edukacija i dalje zadnja rupa na svirali prisavskih moćnika. Nedostatak novca vidljiv je u prvom redu u neprimjereno jeftinoj scenografiji koju Stanje stvari dijeli s još nekoliko drugih emisija, uz minimalne promjene u rasvjeti i pozadini iza voditelja. Njezina estetska nezanimljivost i nefunkcionalnost nije problem samo za gledatelje nego i za goste u studiju, čije poze mnogo govore o (ne)udobnosti klupica, kao i za režiju, koja nema čime popuniti kadrove.

Financijska ograničenja očito su pogodila i sam sadržaj emisije, koji se, vjerojatno radi smanjivanja troškova, zasniva gotovo isključivo na raspravama koje u studiju vodi nekoliko stručnjaka, dok su povremeni prilozi sramota za HTV-ovu produkciju. Kad se toliko pozornosti pridaje sadržaju čija je namjena razbijanje monotonije praćenja dugotrajnih razgovora, nije teško zamisliti kako onda sami razgovori izgledaju. Njihova je dinamika pod velikim utjecajem klasičnih dječjih uspavanki. Dojam svakako ne popravlja ni činjenica da prisutni u studiju jednostavno ne uspijevaju, ili možda ne znaju, zaključiti raspravu konkretnim stavom ili sažetkom koji bi zaokružio različitost stajališta.

Zadiranje u netipično

Da Stanje stvari ne uspijeva ostvariti svoju zadaću, govori i emisija koja se bavila temom popularizacije znanosti, a čiji su sudionici bili toliko obuzeti vlastitim mišljenjima i iskustvima, kao i nedavnim sučeljavanjem s dječjom radoznalošću, da su zaboravili kako i njihov nastup pred kamerama treba poslužiti istoj onoj popularizaciji o kojoj su raspravljali. U drugoj emisiji, koja je trebala omogućiti drukčiji uvid u seksualnost mladih, nekoliko je sudionika u raspravi pokazivalo jasnu nelagodu pri izgovaranju riječi kao što su penis i vagina, a to su samo neki od primjera koji ukazuju na važnost kvalitetnog izbora gostiju.

Sam izbor tema ne pokazuje slične nedostatke i prilično dobro balansira između znanosti i intrige, dok je zadiranje u područje netipičnoga seksualnog ponašanja svakako zanimljiv iskorak iz krute HTV-ove stege. Ali čak ni takva tematika ne uspijeva povećati zanimljivost emisije, koja neke svoje vrline i mnogo više nedostataka uspješno prenosi iz emisije u emisiju ne pokazujući gotovo ni naznake kvalitativnih promjena koje se očekuju s gomilanjem iskustva.

Jednako tako ne mijenja se ni voditeljski stil Aleksandra Štulhofera, kojemu samodopadnost, monotona verbalizacija i gledanje u stol pri postavljanju pitanja ne omogućavaju razvoj voditeljskoga talenta koji on neosporno ima. A s obzirom na to da Stanje stvari odlazi na ljetnu pauzu, autori sada imaju i dovoljno vremena da se posvete potrazi za novim suradnicima, govornim i govorničkim vježbama...

Robert Taubek