Zatvoreni krug

Zatvoreni krug

Gotovo je u svim djelima nepobitan ideološki predznak društvenog ustroja Bosne i Hercegovine, ali je njegovo sagledavanje uvjetovano ne samo vremenskim odrednicama u kojima su pojedini filmovi stvarani nego i samosvojnim svjetonazorima redatelja

Kino zagrebačkoga Studentskog centra ovih je dana, točnije od 13. do 18. lipnja, pružilo zainteresiranu gledateljstvu mogućnost uvida u ponajbolja ostvarenja kinematografije Bosne i Hercegovine, a istu prigodu gotovo istodobno može iskoristiti i splitsko gledateljstvo (10–14. lipnja), kao i riječko (20–30. lipnja). Izbor je deset najboljih filmova oblikovan još 1997. godine na poticaj u ratnom razdoblju ustanovljene Kinoteke Bosne i Hercegovine (1994). Načinjen je u povodu pedesetogodišnjice početaka filmskoga stvaralaštva na području BiH i 35 godina rada arhiva Kinoteke BiH.

Trinaest je bosanskohercegovačkih kritičara i teoretičara filma od nešto manje od stotinu proizvedenih filmova glasovalo za njih 32, a završni je izbor prikazan 1998. u okviru 4. Sarajevo film festivala, kao i 2000. godine u sklopu 35. međunarodnog filmskog festivala u Karlovym Varyma. No, na tom festivalu film redatelja Bate Čengića Slike iz života udarnika (1972) nije prikazan zbog nedostatka ispravne kopije, a upravo taj film nije prikazan ni u Zagrebu. U Karlovym je Varyma zamijenjen filmom Ovo male duše redatelja Ademira Kenovića, nastalim 1990, što je u početnom izboru smješten tek mjesto iza deset najboljih filmova. U hrvatskom prikazivanju mjesto je Čengićeva filma upotpunio Savršeni krug, koji je snimljen 1996. također u redateljskoj izvedbi Ademira Kenovića.

Izabrali suvremen izraz

Prema navodima iz obavijesne knjižice što je bila dostupna na festivalu u Karlovym Varyma, a čiji je preslik popratio i zagrebačke projekcije, u skladu s podatkom da su u izboru sudjelovali većinom kritičari srednjeg i mlađeg naraštaja: »nije ni čudno što prva tri filma (Sjećaš li se Dolly Bell; Žena s krajolikom; Otac na službenom putu) pripadaju djelima u kojima je zastupljen suvremeni filmski izraz, kao i izbor neuobičajenih tema... Dok središnji dio izbora čine filmovi (Mali vojnici; Most; Slike iz života udarnika; Crni biseri) koji obrađuju ratnu tematiku, ali viđenu crno-bijelim jezikom filmske ekspresije, posljednju skupinu sačinjavaju filmovi (Horoskop; Miris Dunja; Kuduz) koje bismo mogli označiti kao djela što obrađuju suvremene teme sa stanovišta modernog redateljskog senzibiliteta.«

Bez poteškoća možemo utvrditi da navedeni filmovi zorno dokazuju tvrdnju o društvenoj uvjetovanosti kao presudnom kontekstualnom dijelu oblikovanja filmske građe. Gotovo je u svim djelima nepobitan ideološki predznak društvenog ustroja Bosne i Hercegovine, a samim time i nekadašnje Jugoslavije čijim je dijelom bila, ali je njegovo sagledavanje uvjetovano ne samo vremenskim odrednicama u kojima su pojedini filmovi stvarani nego i samosvojnim svjetonazorima redatelja i ostalih bitnih sudionika stvaralačkog postava, ponajprije scenarista.

Tegobna je prošlost razdoblja Drugog svjetskog rata izravno nazočna u filmovima Most Hajrudina Krvavca (1969) i Miris Dunja Mirze Idrizovića (1982). Međutim, samo Krvavčev film možemo uvrstiti u žanr ratnoga akcijskog filma. Usprkos izraženoj opreci dobrih (predstavnika pokreta otpora) i loših (nacističkih okupatora), nema u tom filmu snažnije izražena ideološkog predznaka, već je on sagledan sa stanovišta te primarne dvojnosti. Most je zapravo čisti akcijski film u kojem se skupina odvažnih junaka mora suočiti sa znatno nadmoćnijim protivnikom, ali i s nesuglasicama i opasnostima unutar same skupine.

Sumnjiva ispravnost društva

Miris dunja ratna zbivanja preuzima tek kao temelj na kojem se izraženom psihologizacijom središnjih likova propituje ne samo raspad nego i potpuna propast jedne muslimanske obitelji. Kontemplacija je, a tek rijetko akcija, predznakom toga filma, u kojem pripadnici obitelji naginju trima stranama, pasivnom mirenju sa situacijom, pokretu otpora ili se zbog beskrupuloznih gospodarskih težnji priklanjaju nacističkim okupatorima. I zbog unutrašnjeg rasula i zbog ratne stvarnosti sam je svršetak tragičan i tek središnji ženski lik židovske djevojke uspijeva mu izmaknuti, ali je njezin bijeg gradskim ulicama tjeskoban i ne donosi sigurno razrješenje.

U izraženoj suprotnosti možemo sagledati filmove Crni biseri Tome Janića (1958) i Mali vojnici Bate Čengića (1967). Oba filma prikazuju zbivanja čiji su središnji likovi dječaci predadolescentskoga ili ranog adolescentskog naraštaja, koji obitavaju pod nadzorom muškarca zrele ili starije dobi. No, iako Janićev film zbog propitivanja tematike maloljetničkoga prijestupništva možemo uvrstiti u odrednice socijalne drame, uistinu je to omladinski film pustolovnoga karaktera u kojem središnji likovi unatoč prvobitnoj marginalizaciji uspijevaju dosegnuti punu vrijednost u zajednici što je sačinjavaju. Radnja je Čengićeva redateljskog prvenca smještena neposredno u poraće, a središnji su likovi ratna siročad, zajednica smještena negdje u istinskim bespućima u koju pristiže dječak njemačke nacionalnosti. Njegovo se društveno nasljeđe u početku uspijeva zakriti, ali je naposljetku otkriveno. Izrazito je to sumračan fim, mjestimice čak i surov, a postupci likova, iako uvjetovani ideološkim zaleđem, sagledani su sa znatno objektivnijega stanovišta. Upravo zbog vremenskih odrednica nastanka filma u kojima se mjestimice počelo i sumnjati u ispravnost društva što je stvoreno, Mali vojnici film su čija je društvena tjeskoba podignuta na višu razinu jer je okrutnost postupaka dječjih likova, a ne odraslih.

Društveno je zaleđe izraženo i u filmovima redatelja Emira Kusturice i scenarista Abdulaha Sidrana Sjećaš li se Dolly Bell (1981) i Otac na službenom putu (1985). No, u prvom je filmu ono kontekstualno, zbivanja su naime smještena na rubne dijelove Sarajeva šezdesetih godina prošloga stoljeća; a središnji je lik adolescent koji obitava na razmeđi obitelji i zajednice pripadnika istog naraštaja. Iako ta šira zajednica izravno svjedoči o društvenom rasapu, upravo u odnosima unutar obitelji možemo očitovati neizravan komentar ideoloških zabluda, jer lik je oca oblikovan u višeslojnosti od totalitarnog, preko grotesknog, do tragičnog, višeslojnosti u kojoj bespogovorno preuzimanje zasada komunističke ideologije zapravo pokazuje i njezine nedostatke.

Doba Informbiroa

Radnja je Oca na službenom putu smještena u tzv. doba Informbiroa, ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, i društveni je utjecaj čak i presudan, jer se otac obitelji što je središnjom zajednicom filma našao na nemilosrdnu udaru ideološkoga žrvnja. Ta su dva Kusturičina filma dokazala njegovo umijeće u oblikovanju filmske građe, koja zahtijeva višu razinu emotivne gledateljeve uključenosti, a seže često i do poetičnosti redateljskog iskaza.

Nedvojbeno je da su zanimljivi i filmovi Horoskop Bore Draškovića (1969), Žena s krajolikom Ivice Matića (1975) i Kuduz Ademira Kenovića (1989). Draškovićev je film prožet težnjama filmskog modernizma, zakriveno eliptične forme i podosta nasilna sadržaja. No, u njegovu je uprizorenju očit i utjecaj kazališta apsurda, ali i književnog egzistencijalizma. Matićev je film pak zasnovan na odnosu pojedinca, senzibilna umjetnika naivnog slikarstva, i zajednice smještene u planinsku zabit, potpuno predane šturom svakodnevnom obitavanju i osnovnim životnim potrebama. Ako taj film možemo označiti kao crnu komediju, Kenovićev je redateljski prvenac drama izražene tragičnosti, društveno uvjetovana ne tek predtekstom zbivanja, nego i prošlošću središnjeg lika.

Nedvojbena je relevantnost kinematografije Bosne i Hercegovine i u razmjerima svjetskih filmskih strujanja, što potvrđuju i prestižne međunarodne nagrade. U sagledavanju prikazanog, ali i u skorašnjim dostignućima, nije upitan ni njezin dalji razvoj.

Tomislav Čegir