Zakon protiv kulture

Odgovor na reagiranje Damira Radića u »Vijencu« br. 241

Ako se zbilja ne ponaša u skladu s teorijom o njoj, ne govori u prilog bahatosti teorije, kako bismo parafrazirali Hegela, nego istodobno svjedoči o bijedi zbilje koja počiva na teorijskim načelima. Kritika kulta kulture izvedena u eseju Plemenski zavjet krvi bila je jasno artikuliran prosvjed protiv teorije i zbilje nedosljednoga političkog univerzalizma Zapada, prakse multikulturalizma i, last but not least, upravo primitivizma patrijarhalnih kultura tzv. Trećega svijeta. Sukob između zapadnoga koncepta svetosti pojedinačne slobode, koji načelno pretpostavlja mogućnost legitimna samodokinuća toga prirodnoga prava, s drukčijim idejama prevlasti zakona/običaja zajednice nad slobodom pojedinca čini temelj svih još danas suvislih povijesnih borbi. Samo u tom je smislu liberalno-demokratska politika ono što nas povezuje. Kultura je partikularna jer zakone običaja, bjelodane razlike, posebnosti želi očuvati kao sredstvo kolektivnoga identiteta. Prema tome, čak i naslovu eseja potaknuta knjigom australskoga antropologa Sandalla već je naznačen smjer rasprave. Novo reagiranje Damira Radića iznova ponavlja konceptualne zablude kritičara koji valjda misli da podupirem skandalozni običaj »plemenskoga zavjeta krvi« afričkih muslimanskih naroda u činu obrezivanja dražice djevojaka. Treba li ponoviti da je i moj tekst i reakcija na Radićeve prigovore bio nedvosmisleno jasan. Proturječna je liberalno-demokratska država koja u ime univerzalne slobode zakonom intervenira u kulturalnu posebnost svojih državljana. Sukob političkog univerzalizma (svi smo isti pred Zakonom) i multikulturalizma (poštivanje razlika Drugoga kao temelja opstanka kulture) na Zapadu poprima karakter nepomirljivosti. Upravo stoga kritika je nedosljedna političkoga univerzalizma i multikulturalne ideologije u svim teorijskim prilozima jedino smislena i nužna kritika kulta kulture koji prijeti da u ime razlike/Drugoga opravda sve zamislive oblike represije. Zato je Sandallova knjiga radikalna, jer udara u tzv. mainstream društvene i teorijske dogme o nedodirljivosti prava Drugoga. Ako postoji etika, onda ona može biti samo univerzalna, a ne lezbijska, hakerska, poslovna, bioetika, ekološka ili mafijaška. Radikalno znači uhvatiti stvar u korijenu, ukazati na proturječja, raščlaniti ideološke fantazme, zbilju i teoriju o njoj dovesti do granica upitnosti, a ne razmetati se frazama i ispraznim borbenim pokličima. To je Radić skrušeno priznao kad je imao potrebu navesti brazilskoga sineasta Rochu kao svoj alibi za uvid u ograničenosti i zablude postkolonijalne kritike Zapada. Kako zbilja u liberalno-demokratskim društvima Zapada sama na proturječan način razara vlastite temelje i korijene, i, na moju veliku žalost, dokazuje kako mi, Zapadnjaci, ipak nismo svoga tijela gospodari čak i kad utvaramo da piercingom činimo nešto više od narcističkoga kulta mode, pokazuje zakonodavstvo američke savezne države Illinnois. Ako je Španjolska nakanila zakonski zabraniti primitivizam kulture afričkih muslimanskih useljenika, što sam u spornome eseju uzeo samo kao primjer proturječja između političkog univerzalizma i prakse multikulturalizma u Europi, zakondavci u toj američkoj saveznoj državi žele ni manje ni više intervenirati u sveto pravo pojedinca da piercingom zarezuje svoj jezik kako mu se svidi. Eto, zašto je zbilja i teorija o njoj bijedna i dostojna prezira. Zar u mojem eseju na bitnome mjestu ne stoji upravo hipotetička mogućnost, a ne moj vrijednosni stav o tomu, da upravo liberalno-demokratska država definitivno sebe potkopa usudi li se plaziti po tuđem jeziku. Svi smo Isti pred Zakonom, zar ne? Queer-skupine, ekološki fundamentalisti, afrički muslimanski useljenici, vlasnici razrezanih jezika — to su Drugi i to su kulture. Zakon protiv kulture Drugoga, a samo je o tome u mojem tekstu bilo izričito riječ, što Radić i u svojem drugom reagiranju očito ne želi vidjeti, jest kraj politike univerzalizma i liberalnoga ustrojstva države. Preobraćenje primitivizma Drugoga na Zapadu ne može se ni teorijski ni praktično opravdati zakonskim uredbama, pa bila u pitanju zabrana strahotnoga običaja obrezivanja dražica afričkih muslimanskih djevojaka ili samoobrezanoga jezika bilo kakva queer-protagonista. Sama je zbilja u današnjim liberalno-demokratskim društvima Zapada primjer kako funkcionira ideološki model života i svijesti o njemu. Kad sam, dakle, rekao i ponovio da je skandalozno zakonski zabranjivati tuđi, nedvojbeno nasilan i spram žena ponižavajući običaj uskraćivanja mogućnosti cjelovita spolnoga užitka, predložak kulture, bilo je jasno da je posrijedi upućivanje na granice liberalizma Zapada. Kritika kulta kulture stoga ni s dražicama ni s glavićima, ni s jezicima, ni uopće s obrezivanjima nije imala posla osim u pokazivanju, na bizarnim, ali paradigmatičnim slučajevima, zašto već jednom treba završiti s ispraznim frazama o svetosti Drugoga i razlike. Govoriti u ime Zakona protiv kulture Drugoga, međutim, znači potkopavati univerzalnost samoga imena Zakona. Nasilne običaje kultura Drugih rješava se upravo radikalnom kritikom i vjerom u prosvjetiteljski model racionalne zajednice koja na strahote patrijarhalnoga života može odgovoriti samo dosljednim integriranjem useljenika u politički život Zapada. Gdje su tu uopće proturječni stavovi, gdje pretenciozne teorijske spekulacije, a gdje sofizmi, što Radić u svojem reagiranju nalazi u mojim postavkama? Nigdje drugdje negoli u njegovoj potrebi da obrani neobranjivo, što i sam pošteno priznaje kad kaže da se slaže sa mnom u dvije bitne stvari: ideološkim zabludama liberalno-demokratske države i ograničenim dosezima postkolonijalne kritike? A o čemu je ono govorio uopće esej Plemenski zavjet krvi ako ne o te dvije proturječne, isprazno spekulativne i sofističke dogme našega doba?

Žarko Paić