Vokalna dominacija

Vokalna dominacija

Massenetova Marija Magdalena za nju je idealna. Njezina je dionica u središtu pozornosti, a sve je ostalo lijep okvir

Montserrat Caballe neuništiva je! Slavna katalonska sopranistica bila je glavna zvijezda ovogodišnjeg 6. uskršnjeg festivala u Rimu. Festival je održan od 15. ožujka do 26. travnja pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije Carla Ciampija. Program festivala čini niz komornih i vokalno-instrumentalnih koncerata duhovne glazbe što se održavaju u brojnim rimskim crkvama i u okolici, u Trevignanu, Tolfi, Braccianu, Anguillari i Manziani. Na festivalu su nastupali i inozemni ansambli poput Solista Berlinske filharmonije, Komornog orkestra iz Würzberga, Kvarteta Residenz ili Salzburških solista Schubert.

Pjevačke zvijezde često sudjeluju na Uskršnjem festivalu. Na prvom, 1998. godine, pjevao je Jose Carreras. Sljedeće godine Montserrat Caballe pjevala je u duetu s kćerkom Montserrat Marti na jednom koncertu, a Cecilija Bartoli na drugom. Nastupali su i Cecilia Gasdia, Jose Cura, Renato Bruson. Sada se Montserrat Caballe vratila u Rim radi izvedbe istaknute, opsežne naslovne sopranske dionice u oratoriju Marija Magdalena Julesa Masseneta, što je izveden na sam Uskrs u Isusovačkoj crkvi. U izvedbi su još sudjelovali zbor Aramus, Orkestar Rima i Lazija, tenor Marin Vidal, bas-bariton Carlos Bru Espino, sopranistica Elena Makarova i dirigent Miguel Ortega.

Fine oslikavajuće nijanse

Marija Magdalena prvi je od tri Massenetova oratorija, jedan od njegovih prvih uspjeha što ih je postigao. Na praizvedbi 1873. naslovnu je ulogu pjevala čuvena Pauline Viardot-Garcia. Massenet kao pjesnik nježnih osjećaja, izvanredan slikar ženskih likova, sklon sentimentalnosti, znao je prenijeti svoje izvođače i slušatelje mnogim stoljećima što ih dijele od te poznate biblijske priče, te izvući iz orkestra fine nijanse kojima je oslikao radnju. Oratorij je po glazbenom stilu srodan Massenetovim intimnim, lirskim operama. Iskazao je sposobnost da uvjerljivo prikaže žar, patnje i radost prave ljubavi te uspostavi majstorski odnos i sklad između vokalnih dionica i orkestralne pratnje, ponajprije kao melodičar.

Oratorij je opsežan, trajanja oko sat i pol. Svi izvođači maksimalno su se založili za uspjeh izvedbe, koji nije izostao. Šteta je što je neizbježni odjek u tako velikom crkvenom prostoru kao što je rimska Isusovačka crkva mutio jasnoću zvuka i zakrivao neke interpretativne nijanse u muziciranju zbora i orkestra. Vokalni solisti gipkim su melodijama elegantne nježnosti i neposrednosti svojih uloga, kao i u dramatskim trenucima, osvajali slušatelje emotivnom draži.

U prvom planu bila je Montserrat Caballe u najopsežnijoj naslovnoj ulozi Marije Magdalene. Iz njezine pojave, stava na koncertu, a najviše iz njezinih zapjeva i muziciranja, zračili su blagost i milosrđe izraženi mekoćom fraza i piana.

Glas baršunaste boje

Montserrat Caballe deset se mukotrpnih godina, nakon temeljita glazbenog studija, probijala do uspjeha. Nastupala je i u milanskoj Scali i u Bečkoj državnoj operi, u nizu manjih europskih i američkih opernih kazališta ostvarila je četrdesetak uloga — od onih najmanjih do Aide, Salome ili Traviate — a da njezino ime nije bilo osobito poznato. Potrajalo je to do travnja 1965. godine, kada je u njujorškom Carnegie Hallu iznenada uskočila u naslovnu ulogu Donizettijeve opere Lucrezia Borgia kako bi zamijenila bolesnu Marilyn Horne. Toj koncertnoj izvedbi bili su nazočni ravnatelji opernih kuća, diskografski producenti i menedžeri. Osvojila ih je sugestivnom interpretacijom, krasnim glasom baršunaste boje s božanstvenim pianima, a najviše pjevačkim umijećem i lakoćom s kojom se šetala po ulozi raspona od tri oktave. Mnogo od tih pjevačkih odlika sačuvala je do današnjih dana, do kasnih pjevačkih godina karijere.

Mariju Callas nazivalo se La Divina — božanstvena, Joan Sutherland, koja je generacijski bliska Montserrat Caballe, ali se uspjela prije afirmirati, La Stupenda — divna, dok su nju nakon večeri u Carnegie Hallu prozvali La Superba — veličanstvena. Uslijedila je njezina vladavina na svjetskim opernim scenama. Joan Sutherland, Montserrat Caballe i Mirella Freni, preuzevši primat od Marije Callas, Renate Tebaldi i Zinke Kunc Milanov raspodijelile su svekoliki sopranski repertoar. U nekim su se ulogama preklapale, a u nekima bile jedinstvene.

Uzor budućim naraštajima

Montserrat Caballe najviše su odgovarale uloge čistog belkanta — široke, pjevne linije Bellinija i Donizettija, te Rossinijeve kolorature. Njezin je repertoar golem. Seže od Mozarta i Wagnera, koje je mnogo pjevala na početku karijere, do španjolske Zarzuele. Razumljivo je da nije mogla biti savršena baš u svakoj od 130 ostvarenih opernih uloga. Montserrat Caballe ne slovi kao naročita glumica. Za veristički repertoar ona nema iskonske strastvenosti. Glas joj se u forteu muti i nema snage. No, njezin se repertoar ne može usporediti ni sa jednom pjevačicom današnjice, dok će belkantističke uloge već spomenutih skladatelja, kao i one Giuseppea Verdija, ostati uzorom budućim naraštajima pjevača.

Danas 75-godišnja sopranistica ubire plodove svoje pjevačke mudrosti što ju je vodila tako dugom karijerom. Montserrat Caballe pomno bira repertoar u kojem nastupa. Massenetova Marija Magdalena za nju je idealna. Njezina je dionica u središtu pozornosti, a sve je ostalo lijep okvir. Pjevački nije izgubila ništa od kada smo je posljednji put slušali u Zagrebu i Puli 1997. godine, ili 1999. sa Zagrebačkom filharmonijom u Mariboru. Aplauzom i načinom kako su je pozdravili i ispratili nakon Uskršnjeg koncerta, Rimljani su izrazili želju da im ponovno dođe.

Davor Schopf