Vođe i njihovi redatelji

Pravi film mogao bi se baš poput neke komplicirane simfonije ili opere — dirigirati

Leni Riefenstahl imala je i sreću. Imala je Hitlera. I ne mislim ovdje samo na bezrezervnu potporu koju je Hitler davao njezinim filmovima, kako moralnu tako i u neograničenim sredstvima, financijskim i svakojakim drugim, potrebnim operativno vrlo zahtjevnim projektima.

Hitler je bio i veličanstveni glumac, superioran u svakom pogledu svim svojim suvremenicima, kolegama u zlu i u državničkim poslovima. Mussolini je bio odveć karikaturalan, Staljin i Churchil dosadni, Roosevelt iz razumljivih razloga neatraktivan. Što da počnete sa Staljinovom tromošću ili pak s Churchilova dva prsta debelom cigarom? Filmski, montažno, to je ništa.

Govorim sada iz najosobnijega filmskog iskustva: imate glumaca koji su vrijedni, savjesni i marljivi i, čini vam se, dobro, čak vrlo dobro odrađuju svoj posao. Dođete onda u montažu i mučite se ko pas da spojite dva njihova kadra. Oni su naprosto montažno nepodatni, u svakom kadru drukčije mehanični, ne osjećaju vrijeme, kontinuitet vremena, onaj kontinuitet koji ćete vi tek montažno ostvariti... Uza sav hvalevrijedan trud i donijetu korektnost, u njima nema osjećanja filma, ritma filma. A kad toga nema, nema ni filma.

Tu smo na onom krhkom, tananom, teško objašnjivu terenu gdje se film dodiruje s glazbom. Pa je nešto pjevno, pitko, podatno. U pravom timingu, ritmično. Jedan pokret preuzima drugi, pokret kamere prihvaća glumca, mizanscena unutar kadra isprovocirana je nekom vožnjom ili korekcijskim švenkom. I obrnuto, glumačka neka, makar i nepredviđena i nesvjesna gesta, upravo traži taj ranije predviđeni pokret kamere... Imate dojam: pravi film mogao bi se baš poput neke komplicirane simfonije ili opere — dirigirati.

Analizirajte malo Hitlerove pokrete, njegove pozdrave i odzdravljanja. Pustite sada priče o psihopatskoj dimenziji njegove ličnosti, govorim o filmskim implikacijama njegovih kretnji. Kada se ispružena ruka povlači, ona ritualno efektno iscuri iz kadra zazivajući nedvojbeni rez. Slično se događa i kod govora: riječi naviru poput bujice, rastu u intenzitetu do falsetnoga vrhunca da bi se poentiralo klonućem: glasa, glave, cijeloga tijela... Možda to i jest bolesno, no i opet je efektno izazvan sljedeći kadar. Najčešće je to nekakva nevjerica slušača, koja će se ubrzo pretvoriti u delirij fanatična oduševljenja i odobravanja, bilo da je riječ o kontinuiranom kadru ili pak o slijedu kadrova, pedantnoj montažnoj gradaciji i egzibiciji. Leni Riefenstahl bravurozno je montirala Trijumf volje, do savršenstva je iskoristila tu Hitlerovu montažnu podatnost, glumstvenost ili bolest, kako hoćete.

Jedini od Hitlerovih kolega koji se približio, a možda bio i ravan velikom glumcu, bio je naš Josip Broz Tito. Uvijek savršeno odjeven, šarmantan kada se osmjehuje, opasan kad se ljuti, odmjerena, prividno nemarna no nevjerojatno filmična hoda, činio se suštom suprotnosti Hitleru. Volio je film i nije to krio, njemu je film, više nego i Lenjinu, zaista bio najvažnija umjetnost. Obožavao je Johna Forda i njegove vesterne. Vjerojatno se divio Fordovu daru za besprijekoran osjećaj ritma kojem je sve podređivao i mnogošto u to ime i ignorirao. Vjerojatno ta sklonost i otuda što je i sam Tito bio savršena osjećanja filma i ritma, nosio je to u sebi, sobom... Bio je montažno i podatan i podoban.

Nakon njegove rečenice, a nakon sjajno izvagane pauze. »E tu partija treba da se umiješa!«, rečenice koja bi počela laganim podizanjem kažiprsta u zrak, a završavala energičnim, bespogovornim spuštanjem, nakon dakle takve jedne rečenice, a kad bi taj prst (kao sudbina) iščezao iz kadra, nakon takva pomno izabrana i doživljena mizanscena za tu rečenicu, nakon takva poentiranja i provociranja elegantnoga reza, a što drugo da uslijedi doli — oduševljena masa, ruke u zraku i Tito — partija! Fenomenalan osjećaj za film, za kadar, za trajanje, za kontinuitet, jer — zar vas je jednom nakon takve parade oduševljenja, klicanja, zazivanja i odobravanja, zar vas je jednom, kažem, zatekao kadar kako Maršal pije pripremljenu čašu vode, kadar bezbolna vraćanja u zbilju, kadar — ausklang, kadar koji je davao šansu svima, kadar koji je, prije nove prijetnje, i mogući oprost... Prava je šteta što Josip Broz nije imao svoju Leni Riefenstahl.

Na Tita je potrošeno strašno mnogo filmske vrpce. Nije bilo nijednoga broja »Filmskih novosti«, a da u njemu barem jedna storija ne bude posvećena Titu. A tek zasebni filmovi: kratkometražni, srednjometražni, dugometražni, dokumentarni, čak i igrani. Igrao ga je, znate, čak i jedan Richard Burton.

O filmovima o Titu svjedočim iz prve ruke: sve sam ih ja, u ovoj ili onoj prilici, i odgledao. Bilo je tu filmova i ozbiljnih i pristojnih režisera. Filmovi o Titu bili su im, ipak, tek usputna stanica, stuba koju valja prijeći da bi se došlo do pretencioznijih, filmskijih poslova. Većinom su filmove o Titu ipak radili prigodničari, pravovjerni, provjereni i zaduženi, a ti najčešće nisu bili ni najbolji ni najtalentiraniji, čak ni najsavjesniji, najozbiljniji... Tito definitivno nije imao svoga režisera.

Iz Filmografije jugoslavenskog filma (1945-1965, 1966-1970, 1971-1975, 1981-1985, nedostaje mi, nažalost, 1976-1980) prepisujem samo naslove filmova pod T, a bilo je, jasno, filmova o Titu čiji naslovi i nisu počinjali s T: Tito među mladinata, Tito među nas, Tito nam je došao, Tito u Africi, Tito u Čehoslovačkoj i Poljskoj, Tito u Parizu, Tito u zemljama Latinske Amerike, Tito Zindabad, Titova štafeta, Tito među nama, Tito na Kosmetu, Tito vo Makedonija, Tito vo Ohrid, Tito u Trepči, Tito vo železarnicata, Tito, Tito na Kosovu, Tito na Kosovu 1975, Tito u zapadnoj Srbiji, Tito — vrhovni komandant, Tito — zapisi filmskog snimatelja, Tito i pioniri, Tito izbliza, Tito pred temama istorije, Tito u Bačkoj Palanci, Tito u Banjaluci, Tito u Bugojnu, Tito u Kruševcu, Tito u Ljubljani, Tito v Sloveniji, Tito u Smederevu, Tito u Sremskoj Mitrovici, Tito u Subotici, Tito u Titovom Užicu, Tito u Zrenjaninu, Titov most, Titove poruke, Titu Petrinja.