VELIKI zeleni

VELIKI zeleni

Suvremeni materijali za izgradnju megastruktura — beton, čelik, staklo, plastika — stvaraju ekološke probleme zbog velike potrošnje energije za njihovu produkciju i transport te toksičnih kemikalija koje ih čine atraktivnijim i vodo/vatrootpornim. U svrhu smanjenja negativnog ekološkog utjecaja procesa gradnje primjenjuje se obnova i ponovna uporaba starih zgrada kao oblik arhitektonske reciklaže, a kod novogradnji preferiraju se materijali koji troše manje energije u produkciji i transportu, modularni su i prefabricirani

Suvremena civilizacija suočena je s izazovom posvemašnje urbanizacije koja dramatično prijeti opstojnosti globalnoga prirodnog okoliša. Neboderi i druge megastrukture, najizrazitiji simboli razvoja i eksplozivnoga rasta gradova, veliki su žderači energije i prirodnih resursa te zagađivači okoliša, zbog čega se apriori smatraju neprijateljima ekološke ravnoteže. Neki suvremeni analitičari predviđaju, uz sadašnji tempo izgradnje i bujanja urbanih aglomeracija, skoro iscrpljivanje većine prirodnih izvora na zemlji. Za razliku od idealističkoga reakcionarizma ranih environmentalista s kraja šezdesetih, koji su spas od globalne ekološke katastrofe vidjeli isključivo u zaustavljanju svakoga daljeg razvoja, suvremena koncepcija održivoga razvoja, formulirana u Bruntlandovu izvještaju iz 1987, promovira takvu »vrstu socijalnog, ekonomskog i političkog progresa koji zadovoljava sadašnje potrebe bez kompromitiranja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje vlastite«.

Obnovi — recikliraj — ponovno rabi

Pojam održivog razvoja danas je silno popularan i u širokoj je primjeni što je istovremeno pitanje mode koliko i globalne svijesti o imperativu ekološke održivosti u suvremenom urbaniziranom društvu dvadeset prvog stoljeća. To se zrcali između ostalog i u revoluciji ponašanja eko-konzumenata, koji su bezobzirni potrošački svjetonazor po formuli iskoristi-pa baci zamijenili ekološki osviještenim pristupom obnovi-recikliraj-ponovno koristi. Novi se životni stil reflektira i na modne trendove, što primjerice diktiraju nošenje pletenih vunenih džempera zimi i tankih majica ljeti, čime se posredno reducira potrošnja energije zbog smanjenja potrebe za umjetnim zagrijavanjem/hlađenjem. Ipak, presudni se efekti za globalnu prirodnu ravnotežu postižu primjenom ekološki osjetljivih rješenja u izgradnji i eksploataciji kuća i naselja. Zelena, održiva ili ekološki senzitivna arhitektura minimalizira negativni utjecaj građevina na okoliš, promovira efikasnu uporabu prirodnih resursa te štiti zdravlje i kvalitetu života svojih stanovnika ili, najkraće rečeno, znači earth-friendly arhitekturu koja istinski poštuje zemlju.

Zelena arhitektura javlja se na prijelazu šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća kao posljedica rastuće svijesti o degradaciji okoliša i porasta cijene goriva. U početku su green-dizajneri bili usmjereni na obiteljske kuće i zgrade manjeg mjerila, no posljednjih se godina zbog afirmacije održivog razvoja znatno povećala primjena ekološki osjetljivih strategija na velike i kompleksne komercijalne i javne građevine. Mnogi su suvremeni teoretičari, arhitekti i planeri uvjereni da je tipologiji multivalentnih megastruktura — vertikalnih gradova budućnosti, ako se pravilno dizajniraju i grade, imanentan koncept održivoga razvoja, te upravo u njima vide rješenje za prevladavanje dvaju ključnih problema današnjice — prenapučenosti gradova i ekološke održivosti. Da bi to postigli, arhitekti i inženjeri ne samo da su za građevine velikog mjerila prilagodili rješenja iskušana na manjim strukturama, poput prirodne ventilacije i sustava zaštite od osunčanja i pretjeranog zagrijavanja, nego su razvili niz novih tehnologija, od fotonaponskih ćelija do sofisticiranih zračnih turbina, obnovili stare zaboravljene metode, poput prikupljanja kišnice ili koncepta dvostruke kože i adaptirali rješenja posuđena iz prirode, npr. način klimatizacije afričkih termitnjaka prirodnim hladnim zrakom, a sve u svrhu generiranja nove vrste zelenih megastruktura, ekološki prihvatljivih i udobnih za rad i obitavanje.

Prekomjerna potrošnja energije

Nova generacija ozelenjenih divova prezentirana je sa pedesetak svjetskih projekata i realizacija velikog mjerila — nebodera, tvornica, stadiona, višestambenih kompleksa, trgovačkih centara, kongresnih zdanja i drugih megastruktura, na recentnoj izložbi pod naslovom Velik i zelen: ususret održivoj arhitekturi u 21. stoljeću u Nacionalnom muzeju graditeljstva u Washingtonu. Izložba je organizirana u pet sekcija koje korespondiraju sa pet glavnih kategorija rješenja usmjerenih redukciji negativnog ekološkog utjecaja nebodera i drugih megastruktura: Energija; Svjetlo i zrak; Zelenilo, voda i otpad; Izgradnja; Urbanizam.

Općenito se smatra da je najvažniji ekološki problem današnjice prekomjerna potrošnja energije, u čemu građevine sudjeluju sa više od pedeset posto. Osim sofisticiranijih sustava grijanja, hlađenja i osvjetljenja, kojima se znatno smanjuje potrošnja, mnoge nove građevine proizvode vlastitu energiju zasnovanu na čistim i obnovivim izvorima vjetra i sunca. Primjeri unplugged arhitekture su Rogersov projekt za toranj Turbine (Tokio, 1992-93), prvu uredsku višekatnicu s turbinom na vjetar kao energetskim izvorom, i njujorški stadion Jets ureda Kohn Pedersen Fox, što će proizvoditi dovoljno energije za vlastite i potrebe susjednih četvrti.

U sekciji svjetla i vode novim se tehnologijama smanjuje ovisnost o umjetnoj rasvjeti i ventilaciji oslanjanjem na prirodne izvore kao u rješenju double-skin fasade, što u kuću propušta prirodno svjetlo i zrak te istodobno štiti od buke i zagrijavanja, ili pak tehnike termalnog sifona primijenjene u Eastgate građevini u Zimbabveu (1996, autori Pearce partnerstvo uz suradnju Ove Arupa), gdje je klimatizacija prirodnim načinom zasnovana na koncepciji afričkih termitnjaka.

Razumijevanje relacija zelenila, vode i otpada preduvjet je za obuzdavanje potrošnje vode, reduciranje otpadnih voda i uporabu biljnog materijala za ublažavanje utjecaja zgrada na okoliš. Nizozemski paviljon u Hannoveru (Expo 2000, autori MVRDV) pokazuje kako se silna količina otpadnih voda, koja se prije bacala, može reciklirati u nepitku, ali korisnu sivu vodu, uporabivu za ispiranje sanitarija, a zelenilo i drugi živi organizmi, osim što pročišćuju zrak, mogu u određenim slučajevima transformirati otpadnu u pitku vodu.

Zeleni divovi

Suvremeni materijali za izgradnju megastruktura — beton, čelik, staklo, plastika — stvaraju ekološke probleme zbog velike potrošnje energije za njihovu produkciju i transport te toksičnih kemikalija koje ih čine atraktivnijim i vodo/vatrootpornim. U svrhu smanjenja negativnog ekološkog utjecaja procesa gradnje primjenjuje se obnova i ponovna uporaba starih zgrada kao oblik arhitektonske reciklaže, a kod novogradnji preferiraju se materijali koji troše manje energije u produkciji i transportu, modularni su i prefabricirani kao u slučaju Esplanade, višestambenog kompleksa u Massachusettsu (1986-89) arhitekta Moshe Safdiea. Na razini urbanističkoga planiranja sve su više u primjeni strategije održivoga razvoja, a jedan od protagonista ekološkog pristupa malezijski je arhitekt Kenneth Yeang, koji u svojim master planovima kombinira visoke zgrade s ekstenzivnim parkovima.

S današnje točke gledišta neizvjesno je u kolikoj će mjeri zeleni divovi uistinu biti presudni za spas globalnog okoliša, no jedno je sigurno: održiva arhitektura sve je efikasnija i ekološki senzitivnija, ali i vizualno atraktivnija.

Vinko Penezić