Umjetnički buvljak

Umjetnički buvljak

Galerija pokreta jedan je od tri projekta kojima Tjedan suvremenoga plesa obilježava dvadesetogodišnje postojanje. Hrvatski institut za pokret i ples u suradnji s Gliptotekom HAZU raspisao je natječaj za radove koji promišljaju prostor, pokret u interakciji sa specifičnim ambijentom, pozicionirajući se u kontekst povijesti suvremenog plesa. Prezentirano je devet radova koji se izvode sukcesivno na različitim lokacijama unutar prostora Gliptoteke HAZU. Galerijom pokreta vode vas volonteri Tjedna.

Projekt vrlo dobro djeluje i kao cjelina, u kojoj prolasci kroz prostorije ne moraju biti samo točke predaha između dvije koreografije, nego funkcioniraju i kao sastavni dio doživljaja. Gotovo svaka prostorija ima neki svoj, u ovom kontekstu začudan, umjetnički postav koji varira od kopije istarskih fresaka do suvremenih pop-instalacija (svojevremeno smještenih u Kaptol centru kao pokušaj da se kapitalistička razuzdanost oplemeni umjetnošću), što djeluje kao da se nalazite na umjetničkom Hreliću.

Američko hrvatski sukob

Mimski rad Mirjane Ilić Još malo pa nestalo (autorica izvodi komičarsku točku ukrašena lampicama s božićnog drvca u pozi Kipa slobode, držeći umjesto baklje plastičnu posudu za čuvanje hrane u hladnjaku) dobiva svoju punu realizaciju u kontekstu izložaka iz hrvatske povijesti, kao sukob američke blistave ahistoričnosti i hrvatske opsesivne historičnosti (i ostalih prvih asocijacija na pojmove Amerike i Hrvatske).

Rad U prolazu (Doždor/Hladnik/Šimičić) maksimalno osvještava specifičnosti dvorišnog prostora Gliptoteke, fasadu prožetu puzavcem, mostiće koji spajaju dvije zgrade. Oslanjajući se na efekte svjetla i sjene ovaj dekorativni rad proizvodi doživljaj koji (presudan element u tome odigrala je muzička podloga) svoju lagano kičastu aromu pokušava neutralizirati humorom.

Orange cut (Banich/Banić/Semijalac/Vukušić) koncipiran je kao paralelna izvedba u dvjema prostorijama. Dok u jednoj dvije plesačice izvode seriju jednostavnih pokreta (okret, savinuta ruka, trzaj glavom), u drugoj se njihova izvedba projicira s intervencijama. Meni najzanimljiviji dio bio je trenutak u kojem plesačice ispadaju iz okvira projekcije jer je kamera statično postavljena: plesačice ulaze i izlaze iz zadanog okvira, umjesto stilskog rješenja kojim bi kamera slijedila pokrete plesača i njegovo kretanje kroz prostor.

Deset razloga za plesanje

Oba rada Ivane Müller izvedena na Tjednu (drugi je cjelovečernji Lovely Performance) imaju elemente društvene igre sa zadacima. U sklopu Galerije pokreta uključila je u svoju izvedbu poznate hrvatske plesače i performere (prisustvovala sam izvedbama troje njih) postavljajući im pet zadataka za koje nisu znali do početka izvedbe (nabroji deset razloga zašto plešeš, otpleši sekvencu koje se prve sjetiš, pleši kao netko koga najviše cijeniš, budi kao da je posljednja minuta tvog života, zavibriraj prostor svojom koncentracijom). Presudni čas izvedbe podsjeća na situaciju u kojoj vam neki novinar na cesti gurne mikrofon u nos: Kako će se snaći? Kako će se izvući kad nemaju vremena za razmišljanje? Koliko im brzo radi mozak? Situacija u kojoj se od vas očekuje da reagirate spontano je zapravo neobično limitirajuća jer kreativnost, nažalost, ne raste na granama i ne pada u krilo, nego je proizvod dugotrajnog i intenzivnog radnog procesa, što je natjeralo izvođače da se u velikoj mjeri uteknu poznatom, već gotovom materijalu za koji su sigurni da ga izvrsno izvode. Ali i unutar toga okvira dogodio se sretan pomak (Bujas-Pristaševa s cigaretom i Željka Sančanin s grgljanjem vode) što Ivana Müller može zahvaliti samo vrsnoći odabranih izvođačica. Zanimljiv, iako i najnelagodniji trenutak kod Bujas-Pristaševe i Željke Sančanin u ovom je kontekstu za mene bio trenutak neznanja, trenutak otvorenih mogućnosti, trenutak panike prije nalaženja utočišta u odgovoru. Za Indoša (i to govorim svjesna da će se većina čitatelja naježiti nad ovom mistifikacijom) život i umjetnost jesu istoznačnice, pa je u tom slučaju situacija malo drukčija (ne bolja ili lošija, samo drugačija). Kad on izvodi, nemate osjećaj da gledate neku igru, nego da je svaki njegov pokret pitanje života i smrti.

Barbara Matijević u Re-Playu izvodi Plesačicu, predmet iskrenog dječjeg obožavanja sa retro-momentom glazbene pratnje iz glazbene kutijice, evocirajući tretman izvođačica unutar baletne plesne paradigme, što postaje zanimljivo u onom trenutku kad shvatite da ne namjerava napraviti ništa osim njihanja na njihaljci postavljenoj ispred i iznad glava publike, i da ono što ona izvodi neće imati ni uspona, ni klimaksa, ni raspleta.

Irma Omerzo najdoslovnije je iskoristila ideju galerije. Izložila je sebe kao primjerak rijetke plesačke vrste, ugrožene u Hrvatskoj, čime je nastavila problematizirati ideju obrađenu sa Zagrebačkim plesnim ansamblom u predstavi Meni ti to nije baš... Ostatak njezina performansa sastojao se u prikazivanju videozapisa izjava plesača o tome zašto vole ples.

Surfing Llinkt! jest »interaktivana plesna instalacija koja smješta realno tijelo plesačica u virtualni prostor web projekcije i propituje odnos na webu prikazanog i u živo otplesanog« (prepisano iz programske knjižice). Vidjela sam web-projekciju i vidjela sam uživo izvedenu plesnu sekvencu, ali bojim se da nisam zapazila nikakvu interaktivnost, a kamoli propitivanje.

Dobro, loše i nezavršeno

Rad Aleksandre Janeve doslovno je pokazivanje onoga što piše na vrpci koja omeđuje prostor izvedbe. Od tri plesačice jedna izvodi dobro (bien fait), druga loše (mal fait), a treća ne izvede ni jedan pokret do kraja (pas fait). Koncept je nadahnut radom Roberta Fillioua, jednog od umjetnika koji su djelovali unutar umjetničke formacije Fluxus. Poveznica s njim su i po jedna crvena čarapa na nozi plesačica — citat iz njegova rada. Nažalost, dobri radovi obično nastaju u onom suvišku koji vam nikad ne daje da ih potpuno ukrotite tekstom, a ako vam je sve pokazano, objašnjeno i napisano, zadovoljstvo izostaje (ukoliko izvedba nije takve kvalitete da vas pomete).

Autorski je najsigurniji i najpromišljeniji rad Pravdana Devlahovića Walk This Way. Prisustvujemo skromnu i jednostavnu, opuštenu istraživanju procesa hodanja (pokretna traka, hodanje s kažiprstom i srednjakom jedne ruke, s hlačama oko nogu, trčanje unatraške) uz intenzivirane zvukove koje proizvodi tijelo u naporu.

Bez obzira na neka pomalo siromašna pojedinačna ostvarenja, ideja da se na ovakav način proslavi dvadesetogodišnjica Tjedna živa je i sretna.

Una Bauer