U sjeni strahota

U sjeni strahota

Mustapić vrlo uspješno isprepleće dvije radnje, izbjegavajući potpuno crno-bijele odnose i ne optužujući za užase čitave narode, nego one koji su pristali uz ideologiju zla

Novi bosanskohercegovački film (uz suradnju francuskoga koproducenta i Turske radiotelevizije) — Remake, cjelovečernji prvenac istaknutog redatelja dokumentaraca (a i spotova) Dina Mustafića (1969), jedan je od rijetkih filmova iz zemalja nastalih raspadom bivše države koji je stigao na naš kinorepertoar. No, iako je prikazan s uspjehom na međunarodnim festivalima u Rotterdamu i Parizu, nije u naših gledatelja pobudio veće zanimanje, dijelom i zato što se o njemu pisalo znatno manje no i o prosječnim filmskim premijerama, čemu je možda razlog i to što dio filma pokazuje i ustaške ratne zločine (među ostalim i ubijanje u Jasenovcu).

Neobične podudarnosti

Riječ je međutim o filmu koji u mnogim aspektima pokazuje iznimnu nadarenost mladog redatelja u ekranizaciji istinitih događaja, koje je scenaristički uobličio Zlatko Topčić. Posebice je to vidljivo u načinu kako vodi paralelne radnje koje dijeli vremenski razmak od pola stoljeća, ali koje unatoč tome imaju neobično mnogo podudarnosti. Protagonist Remakea mladi je Bošnjak koji je prije izbijanja rata u BiH poslao scenarij francuskom producentu, a film započinje s njegovim dolaskom u Pariz 1993. uoči snimanja filma po tom tekstu (poslije će se saznati da su ga baš zbog toga Francuzi posredovanjem Unprofora izvukli iz srpskog logora).

Kada na svečanom predstavljanju projekta bude upitan o stanju u Bosni, on na trenutak zanijemi, prisjećajući se u flashbackovima sudbine svog oca, na kojoj je scenarij zasnovan, a i vlastitih stradanja po kojima njegova životna priča u mnogome sliči očevoj. Obojica su bila u sretnoj ljubavnoj vezi (jedina je razlika da je očeva izabranica bila Hrvatica, a sinova Bošnjakinja), ali su obje smrtno stradale. Obojici je najbolji prijatelj (s manje uspjeha zaljubljen u istu djevojku) bio Srbin. Oca je njegov spasio iz ustaškog zarobljeništva organiziravši kao partizanski zapovjednik razmjenu za uhićene ustaše, dok je sinov prijatelj najprije omogućio njegovoj djevojci bijeg u neokupirani dio Sarajeva i pritom bio otkriven od sunarodnjaka i mobiliziran, a potom po cijenu vlastitog života i njemu omogućio (neuspio) bijeg iz četničkog zatočeništva.

I otac i sin tog su svoga prijatelja na kraju ubili. Otac možda i poradi ljubomore, ali ponajviše zbog toga što je u akciji ilegalaca koju je vodio taj prijatelj greškom ubijena djevojka koju su obojica voljeli. Sin se nakon završetka snimanja — pomalo zgađen činjenicom da je ratna tragedija njegove zemlje bila tek povod francuskom producentu da javno prikaže svoju humanost, dok je zapravo u njoj tek nanjušio dobru zaradu — vratio u Bosnu kako bi se s puškom u ruci borio protiv zla te ne znajući ubija prijatelja prigodom napada na srpski bunker.

Mustapić vrlo uspješno isprepleće te dvije radnje, izbjegavajući potpuno crno-bijele odnose i ne optužujući za užase čitave narode, nego one koji su pristali uz ideologiju zla koja dovodi do stravičnih bestijalnosti, koje su zasigurno i najdomljiviji segment filma. Tu se pokazuje ne samo redateljsko umijeće u filmovanju takvih scena (možda najdojmljivije u sceni u kojoj četnici tjeraju logoraša da pjeva muslimansku pjesmu i kada ga ona ponese i on zaboravi na sav jad koji ga okružuje, pa i oni postanu svjesni njezine ljepote, ali ga potom baš zato zvjerski prebiju), nego i sposobnost da užasnutost tim scenama koju sam osjeća prenese iznimno sugestivno i životno uvjerljivo gledateljima.

Život veći od filma

Ipak te su scene i stanovita opasnost za vrijednost cjeline filma. Doduše, možda je — za razliku od Hollywooda koji često nastoji stvoriti filmove veće od života — Dino Mustapić želio pokazati kako je život (i to upravo u svojim najgroznijim manifestacijama) veći od filma. Ako mu je to bila namjera, onda je u njoj u potpunosti uspio, ali su mu zato ostali elementi zanimljivih ljudskih sudbina ostali u sjeni ratnih strahota. Taj nedostatak dodatno je pojačan i vrlo čestom greškom autora koji rade filmove prema istinitim dogadjajima, gdje neka zbivanja ulaze u radnju filma samo zato jer su se dogodila i u životu, ne slijedeći razloge filmske dramaturgije.

Zato i neki postupci likova nisu dokraja filmski motivirani, pa je njihova uvjerljivost dobrim dijelom ovisna o glumačkom umijeću. A tu je redatelj imao doista veliku pomoć cijele ekipe, gdje je najveći teret ponio tumač glavnoga lika Ermin Bravo, koji je minimalističkim glumačkim izrazom, ali izrazitom osobnošću prikazao introvertnoga čovjeka koji ne pokazuje mnogo, ali se uvijek ponaša na način koji jasno pokazuje njegova stajališta. Zapažene uloge ostvarili su i naši Lucija Šerbedžija kao nekonvencionalna (možda ponešto presuvremena) djevojka iz četrdesetih i Dejan Aćimović kao zastrašujući četnički zločinac, no vjerojatno je najzvjezdaniji glumački trenutak iznijansirana rola bošnjačkoga ratnog profitera s dušom Zijaha Sokolovića.

Dobrim dijelom zahvaljujući i njima, iako nije film bez slabosti, Remake je ipak vrlo zanimljivo ostvarenje koje potvrđuje veliki talent svog autora.

Tomislav Kurelec