Tijelo/platno

Tijelo/platno

Zahvaljujući projektu MAPA(Z) Homeward Bound u okviru XX. Tjedna suvremenog plesa, imali smo prilike pogledati dvije predstave hrvatskih autora nastale u inozemstvu, a riječ je o Olakšanju/Relief Prostora Plus iz Rijeke te o Lovely Performanceu (Lijepom performansu) Ivane Müller. Predstave su izvedene 30. i 31. svibnja u ZeKaeMu (Polanec).

Posebno je zanimljiv izbor izvođača jer su djevojke iz Prostora Plus na početku profesionalnog rada i Olakšanje/Relief tek nas upoznaje s riječkom scenom, dok je Ivana Müller već bila gost Tjedna i već neko vrijeme profesionalno djeluje u Nizozemskoj. Ono što je također zanimljivo, a možda sasvim slučajno povezuje ove dvije predstave, jest podudarnost sa specifičnim filmovima i njihovim ženskim likovima.

Drhtava, naježena koža

Predstava Olakšanje/Relief nastala je u koprodukciji riječke udruge Prostor Plus i Ljetne akademije MAPA-e u Berlinu i to kao rješenje tematskog zadatka tabua drhtave/naježene kože. Žak Branko Valenta, ujedno i redatelj predstave zajedno s Fritsom Vogelsom, krenuo je od inspirativne ideje Hitchcockovih ženskih likova. Što se zbiva kada se susretnu Melanie (Ptice), Joan (Rebecca) i Marion (Psiho)? Kako su karakteri poslužili samo kao početni element za dalju razradu, predstava i nema neke veće povezanosti sa spomenutim filmovima, iako bi karakteri iz predstave, ako su doista građeni na onima iz filma, trebali barem donekle stvoriti hitchcockovsku atmosferu. U ovom slučaju atmosfera bi bila prazna da nije glazbe Bernarda Hermana i Paula Stouthamera kao i najsnažnije sastavnice predstave — videa Denia Šesnića i Lare Novaković. Čini mi se da audio-vizualni scenski elementi prečesto, pa tako i ovdje, popunjavaju praznine u dramaturgiji/koreografiji, umjesto da imaju smisla kao dio cjeline.

Tri uloge u izvedbama Jelene Lopatić kao Melanie, Mile Čuljak kao Joan i Jasmine Safić kao Marion, više su govorenim nego fizičkim (mimskim i plesnim) izrazom odigrale usamljene, uplašene i pomalo izgubljene karaktere. One se isprepliću u kratkim narativno nepovezanim slikama, a njih pratimo i na sceni i na videu. Najzanimljiviji element predstave pritom je interferiranje realnih tijela na sceni s onima na koja su projicirana na dva prozirna platna postavljena jedan iza drugoga, što omogućuje prolazak izvođača kroz njih. Nažalost, taj je dio vrlo kratak. Također, vrlo su snažni trenuci kada se elementi koji pripadaju jednom karakteru, miješaju s onima drugog karaktera (Joanino uže koje Melanie odvezuje, ptičje glave koje stavljaju Joan i Marion...). Sva tri lika svedena su na minimum i ostvaruju se kroz uporabu predmeta, simbola njihove tragičnosti: kaveza, haljine i novca. U njima doista ne vidimo filmske likove, već tri različita ženska karaktera, koja mogu i ne moraju imati istu sudbinu kao žene u filmu i to je čini mi se igra tokom cijele predstave, igra zbiljskog i fikcijskog. Odgovor na pitanje što se događa kada se njih tri susretnu autori su dali u naslovu, a vidimo ga na samom kraju predstave kada iste tri žene razgovaraju u potpuno drukčijim okolnostima i igraju potpuno drugačije uloge.

Yoga za heroje

Lovely Ivane Müller vodi nas kroz priču slučajnih heroja u Lovely Performanceu na toliko začudan način, da se i gledatelju, nakon izvedbe, čini kako se upravo našao u slučajnoj situaciji i sudjelovao u nečem bez da je imao tu namjeru i pritom se izuzetno zabavio. Svaki gledatelj sjedi na svojoj stolici s vlastitom ručnom lampicom i vlastitom Lovely knjižicom. Vodi ga glas koji daje upute o čitanju sadržaja knjižice i gledanju prizora na videu i na sceni.

Nakon pročitanih prvih uputa o načinu ponašanja kroz predstavu, počinjemo pratiti priču o Lovely. Ona protrčava kroz život bez zaustavljanja i osvrtanja, što pratimo na videu, a pritom sasvim slučajno spašava živote neznanaca, o čemu čitamo u knjižici (dizajn: Darko Fritz). Osim što je Lovelyno džogiranje Müllerova dovela do apsurda, takvim se čine i lekcije Yoge za heroje, kao i sve ostale radnje koje izvodi s velikom dozom humora. U daljem tijeku predstave publika i dalje prati tekstove koje u obliku članaka iz crne kronike opisuju čudna herojska djela djevojke u crvenom. Mnoge će Lovely performance podsjetiti na popularan njemački film Trči, Lola, trči! (Run Lola, Run!) pa je Lovely, poput Lole, usamljena, ubrzana, slučajna spasiteljica, koja, iako u neprestanu pokretu, zapravo ne zna kamo ide. Svatko nakon predstave iz knjižice može naučiti Yogu za heroje ili staviti svoju fotografiju na mjesto Lovelyine. Svatko može (slučajno) postati heroj.

Jelena Mihelčić