Snaga unutarnje ljepote

Snaga unutarnje ljepote

Predstava u kojoj sudjeluju osobe s Downovim sindromom pokazuje koliko su oni svjesni društva koje ih izolira i tretira birokratskim i hladnim postupcima i ne samo da dokazuje individualnost svakog izvođača nego zrcali nas same, toliko da boli

Uvrštavanjem predstave u kojoj sudjeluju osobe s Downovim sindromom u program XX. Tjedna suvremenog plesa organizatori festivala ponovno su poduprli ideju da umjetnička kreacija ne smije biti povlastica odabranih. Predstava Ook, Teatra Stap iz Belgije svojim je prinosom uljepšala festivalsku sliku.

Suradnja Centra za dnevni boravak i koreografa Sidi Larbi Cherkaouia te Nienke Reehorst rezultirala je iznimno snažnim i humanim izražajem ljudi koji su nam otkrili svoje snove i svu svoju unutarnju ljepotu. Raznolikost i inteligentnost slika od kojih je predstava sastavljena ne samo da dokazuje individualnost svakog izvođača nego zrcali nas same, toliko da boli. Svaki san otvara nam tu osobu i, odjednom, tom kazališnom magijom, ona nam postaje bliska. I upravo uporabom tijela, odnosno načinom na koji se kreću, oni iskreno govore o svojoj moći opažanja i bogatoj mašti na kojoj bi im mnogi mogli zavidjeti.

Slikama koje vidimo, poput one u kojoj se jedan od izvođača identificira s Bruceom Leejem, ili zanosne plavuše koja plijeni pozornost, ili žene koja plače toliko snažno i dugo da želimo sami ući u scenu i utješiti ju, upravo pokazuju koliko su svjesni društva koje ih izolira i tretira birokratskim i hladnim postupcima. Kada pričaju o idealnim ljubavima, govore koliko je ona itekako važan dio njihova života, izgovaraju sva pitanja i strahove na koje čovjek često nailazi, poput onih o samostalnosti, roditeljstvu, smrti ili zaposlenju.

Nekolicina njih zaista su daroviti izvođači koji nastavljaju raditi u kazalištu i plesu. Centar u kojem su se okupili svima toga željnim omogućuje izražavanje u raznim medijima. Ples se pokazao osobitim alatom koji tjelesnom ekspresijom koja je izravna i najiskrenija razvija njihove sposobnosti još više i pruža im priliku za ravnopravno sudjelovanje na društvenoj pozornici. Ono što nama, osim iznimna kazališnog iskustva, ostaje za razmišljanje i djelovanje, jest koliko bi suradnja Ministarstva kulture i Ministarstva rada i socijalne skrbi, kao u ovom slučaju, dala rezultata. Uključenje plesne umjetnosti u procese edukacije uopće u nas je prečesto i prekritično zanemarena mogućnost. Mi prakticiramo suprotno: satovi umjetnosti postaju sve manje kreativni i sve rjeđi, a umjetnička se inovativnost i sposobnost nadgledanja okoline sve više isključuje iz procesa kreiranja društvenih odluka.

Jelena Mihelčić