Smrt anonimnosti

Smrt anonimnosti

Priča o troje malih ljudi koji neznancima povjeravaju svoje tajne, u osnovi je priča o nepodnošljivome pritisku života anonimusa, a taj je pritisak u ovo naše doba ranjenoga narcizma neusporedivo veći nego pritisak koji stvara popularnost

Sjajan pogreb, crna komedija Slavice Tomčić u režiji Roberta Raponje, praizvedena je u Istarskome narodnom kazalištu 31. svibnja pred više od četiristo gledatelja. Sudeći po burnu i snažnu pljesku na završetku, devedesetominutna predstava Sjajan pogreb, nastala u koprodukciji INK-a i Satiričkoga kazališta Kerempuh, kod pulske je publike prošla odlično.

Troje malih ljudi

Pod neobičnim okolnostima na kazališnoj se pozornici susreću nesuđena glumica, buduća pokojnica Dara Šipoš-Lončarić, prezenter i šmirant Slavko Vrazić te psihijatrijski bolesnik Boris Novak Dara (Ksenija Marinković-Ugrina) unajmila je kazalište kako bi pred svojim uzvanicima obavila generalnu probu vlastitih karmina, prezenter Slavko (Slavko

Juraga) unajmio je kazalište u istome terminu da bi prodao svoje šašave izume, a Boris (Željko Königsknecht) na pozornicu je zalutao u uvjerenju da je publika liječnička komisija koja će ustvrditi da li je on lud. Priča o troje malih ljudi koji neznancima povjeravaju svoje tajne, uključujući ih u svoje frustracije i nadanja, u osnovi je priča o nepodnošljivome pritisku života anonimusa, a taj je pritisak u ovo naše doba ranjenoga narcizma neusporedivo veći nego pritisak koji stvara popularnost. Kako se popularnost već predugo u kolektivnoj nesvijesti brka s vječnim životom, a anonimnost sa smrću, ova se predstava fokusirala na kritiku karmina na prvoj razini, da bi tim modelom progovorila o opasnosti formaliziranja života. Već godinama imam emocionalnih problema dok pišem rečenicu koja počinje ovako: Ksenija Marinković-Ugrina, naša apsolutno najbolja komičarka, opet je bila. Dakle, Ksenija Marinković-Ugrina, naša apsolutno najbolja komičarka, u ulozi Dare opet je bila kralješnica cijele predstave, jer je svojom iznimnom kazališnom inteligencijom i blistavim talentom nadišla čak i ozbiljne dramaturške probleme u Sjajnom pogrebu. Željko Konigsknecht u ulozi luđaka Borisa svojom je igrom također snažno podcrtao žanr crne komedije, dok je Slavko Juraga imao najviše problema, ponajprije zbog toga što je njegova uloga slabije napisana. Sjajnom pogrebu nužno je potreban dramaturg koji će pročistiti osnovnu liniju priče, sublimirati monologe koji povremeno dekoncentriraju publiku i ispolirati ključne točke na kojima se zasnivaju ova tri dramska lika i predstava u cjelini.

Bespoštedna kritika reality showa

Bogatim slojem crnoga humora prožet je i redateljski koncept predstave. Analitički obuhvativši sve elemente koji inače tvore kazališnu predstavu, redatelj Raponja izvrsno se našalio na račun svih kazališnih autorskih timova: rafiniranoj ironiji podvrgnuo je scenografiju Dinke Jeričević, potom kazališni plakat koji je potpisao tim Božesačuvaj, oblikovanje svjetla Željka Kolića, scensku glazbu Alana Bjelinskog, kostimografiju Marinele Jeromele, glumu, budžet same predstave, pa čak i koktel za premijerne uzvanike. Takva redateljeva igra unutar predstave i nakon nje bila mi je ujedno kazališno najzanimljivija razina Sjajnog pogreba.

Namjerno prekršivši konvencije po kojima je npr. zrcalo na kazališnoj pozornici simbol bremenit značenjima (razboritost, simbol spoznaje samoga sebe, bludnost, simbol koketerije), on postavlja dominantno secesijsko zrcalo iznad praznog mrtvačkog sanduka. Svijeće, a pogotovo upaljene (između ostalih značenja, one su i simbol vjere), rade u komadu u kojem o vjeri i eshatološkim pitanjima nema govora, premda se priča zasniva na smrti kao jedinoj pouzdanoj točki života. Isprobavanje tri kostima u kojima će buduća pokojnica najbolje izgledati odličan je odgovor na prvo pravilo kazališne kostimografije po kojem dekoracija dokida komunikaciju.

To sve tek je manji dio guste redateljeve mreže u kojoj je Raponja od dosadašnjih značenja praznio i novim značenjima punio dvostruko dno kovčega Sjajnog pogreba. Takva redateljeva resemantizacija na emocionalnoj razini nipošto nije bila subverzivna. Publici je dan čvrsti okvir koji je držao tu suptilnu mrežu: riječ je o temeljitoj i bespoštednoj kritici forme reality showa, valjda najpopularnijega televizijskog oblika. Odabrati takav okvir za priču o općeljudskoj paničnoj potrebi za uvođenjem potpune kontrole nad svojim životom, što je nedvojbeno rezultat nesavladiva straha od smrti, znači nepogrešivo prepoznati puls realityja koji nas okružuje. Tri dramska lika koja pred mikrofonom u živom kazalištu izlažu neznancima svoju intimu definitivno su nešto drugo nego kad takvo što gledamo s daljinskim u ruci.

Fatalna operna pozornica

Temeljni problem crne komedije Sjajan pogreb problem je izvan same predstave. Pozornica pulskoga INK-a među najvećima je u državi i na njoj su se znale prostorno izgubiti i ansambl predstave. Intimnost između izvođača i publike koja je nužna za ovu crnu i još k tome interaktivnu komediju pulsko kazalište svojoj publici jednostavno ne može ponuditi. INK-ova operna pozornica svojim dimenzijama gledalištu sugerira, htjeli mi to ili ne, gotovo fatalan odnos prema kazališnom činu. Takvu je emociju nemoguće zatomiti, jednako kao što je fizički nemoguće svladati INK-ov prostor da bi on pružio atmosferu sudioništva kakvu gledatelji i izvođači imaju, primjerice, u nekom kabaretu.

Preduvjet da publika doista sudjeluje u Sjajnom pogrebu upravo je atmosfera prostora igre i gledališta: takav prostor naprosto mora ponuditi publici da bez otpora dopusti uvlačenje pod kožu. I zato je dobro što će ova predstava od jeseni igrati u zagrebačkome Satiričkom kazalištu Kerempuh, gdje su daske, zidovi i tapecirung već desetljećima impregnirani smijehom.

Dubravka Lampalov