Škripanje kuće, šum kiše

Škripanje kuće, šum kiše

Don DeLillo, Umjetnica tijela, Hena com, Zagreb, 2003.

Moderna kritika imala je nezgodnu naviku da je mnoge dobre pisce često svodila, u okviru općega napretka, na razinu tehničkih inovatora, i to samo onda ako su pojedini pisci imali sreću da su nešto izmislili. Tako je, primjerice, Henry James imao sreću da je proglašen piscem koji je tobože subjektivizirao naratora. Kundera je u Umjetnosti romana to izrekao na ovaj način: James je prvi postavio mikrofon u glavu likova. Dakle, stavivši mikrofon u glavu vlastitoga lika, James je automatski isključio druge likove. Na taj način iznimno je subjektivizirao radnju, zanijekao sveznajućega naratora i dao pripovijedanju nepouzdanu i tajnovitu dimenziju. Ali ta nepouzdanost proizlazi iz naravi Jamesovih priča (psihološke drame, nadnaravne priče) i ne može se svesti na puki tehnički izum. Ona je logična posljedica cjelokupna njegova stajališta. I zbilja, meni je James još među petnaestak najdražih pisaca, ponajviše njegovo Stezanje zavrtnja, djelo puno tajne i unutrašnjeg proživljavanja. Henry James i James Joyce, primjerice, nisu dobri pisci zato jer su nešto prvi napisali, nego zato jer su zaista dobri po sadržaju i po formi svojih djela.

Usporenost

Kundera je, s druge strane, iako se koristi modernim terminima, kao disident također izašao izvan kruga moderne. On se naizgled ne brine previše za tehnička svojstva, a piše izvrsno. Šala je roman koji je, premda je poslužio u političku svrhu, ipak vrhunski napisan i može se smjestiti u razna vremena (vremena s dovoljno oštrom diktaturom i policijom duha).

Ali, Don DeLillo je u kratkom romanu Umjetnica tijela (The Body Artist) otišao još malo dalje od Jamesa svojevremeno pa je spustio mikrofon još dublje. Sondirao ga je do jako duboke i daleke, autistične razine.

U ovom kratkom romanu vrijeme je stalo, zapravo vrijeme teče vrlo sporo, a to ga usporenje čak i relativizira (već u trećoj rečenici spominje se brzina svjetlosti). Velika usporenost stoga možda doseže i brzinu svjetlosti kao suprotnost, a pisac zapaža stotine sitnih stvari i simultanih radnji. Čitajući knjigu imamo osjećaj kako vidimo, primjerice: rast paukove mreže, gomilanje oblaka, povijanje trava, škripanje kuće, šum kiše, dolijetanje vrabaca na prozorsku dasku — dakle, zapažamo sve sitne promjene u okolini. Sitne stvari postaju važne (efekt leptirovih krila), igraju nekakvu ulogu u općem sinkronicitetu. To sve zajedno vrlo poetizira ovaj tekst. Kad kažem poetizira mislim čisto tehnički, proza postaje vrlo senzibilna, osjećajna i puna preciznih zapažanja. A ipak, u pozadini svega je egzistencijalni strah. Što znači da zapažanja nisu patetična, nego jednostavno jesu, postoje.

Konkretno: glavni lik, body artistica, ostaje bez muža (koji je počinio samoubojstvo), sama u kući na pustom dijelu sjeverozapadne obale i nakon nekog vremena otkrije da je u kući još jedan stanar. Zavrtanj se polako steže, a ulje cijedi: taj je stanar ludi mladić, autist, vjerojatno pobjegao iz obližnje ludnice...

Knjiga je realistična, puna preciznih opažanja, relativiziranja vremena, osjećaja samoće. Ovo je pravi ulaz u autistički poredak stvari. Don DeLillo važan je američki pisac koji je dosad malo prevođen na hrvatski, a objavio je još mnogo romana (različite tematike, od politike do pornografije).

Tipovi proze

Pokušavajući pohvaliti ovaj kratki i prilično poetični roman, moram se osvrnuti na jedan drugi simptom naše kritike, na stvar koja možda zahtijeva širu analizu od ovih nekoliko redaka. A to je saznanje da naša kritika vrlo rijetko razlikuje tipove proze, u nekoj najjednostavnijoj i najširoj klasifikaciji. Koliko je meni poznato, čak ne postoji ni riječ za to. Riječ je o engleskim pojmovima fiction i literary fiction, koje eto moram navoditi u nedostatku boljih. Emisija Pola ure kulture i njihova top-lista prava je ilustracija za tu tezu. Premda ih ne smatram uzročnicima općega stanja, nego samo najboljim primjerom. Naša kritika u vrlo velikom broju slučajeva trpa u isti koš publicistiku, knjige života, kuharice, knjige viceva, fantasy, jeftini krimić i horor, običnu memoaristiku s umjetnički ambicioznijim djelima i tu nam nema pomoći (premda svaki od tih žanrova može biti umjetničko djelo, ako je tako napisan). S druge strane svima su puna usta razumijevanja i smislene razine djela koja kao ostvaruje komunikativnost s čitateljima. I sam se zalažem za tu tezu, jer bez barem približna osnovnog razumijevanja nema dobra djela. Ali ipak moram reći da mi je jednako dosadno, ako čak ne i dosadnije, neko prozno djelo koje ima samo razumljivost i ništa više. Što ako je djelo samo razumljivo, ali i predvidljivo, neintrigantno, neduhovito, jeftino proračunato, politički manipulirano itd.? Ima li od toga išta dosadnije? Našoj kritici kao da nije stalo do nekakve intelektualne ili estetske razine književnoga djela. Njih kao da ne zanimaju dublja pitanja: tko smo, što smo, odakle dolazimo, što je to zbilja, što je to vrijeme, što je to emocija, što je to drugi, što je to razlika? Nakon provale prevelikog intelektualizma iz osamdesetih sad smo blizu suprotne krajnosti. Većini naše kritike stalo je do toga da je djelo komunikativno (s čime se i ja slažem), ali to je tek prva (kao gramatika), a ne jedina razina djela.

Rade Jarak