Savršen završetak

Savršen završetak

Predstava Other Feature od gledatelja zahtijeva pozornost, smirenost i prepuštanje. Tko pristane na to, bit će nagrađen ulaskom u svijet nekih čudnih bića, tople gole kože, koja borave u okruženju jedva primjetna zvuka i prigušena svijetla. Svijet je to austrijske koreografkinje Saskije Hölbling i njezinih plesačica skupine Dans. Kias. Umjesto prepoznatljivih pozicija i plesnih pokreta, plesačice u Other Feature izlažu svoja tijela u neobičnim distorzijama i maksimalnim istegnućima. Glava i lice uvijek su skriveni od pogleda, a u fokusu su uglavnom leđa i bokovi. Plesačice ulaze i izlaze u prostor u raznim pozicijama u kojima plešu koliko im to maksimalna tjelesna ekstenzija dopušta, a sa svakim ulaskom na scenu dovode drukčije tijelo koje djeluje kao neko nepoznato biće.

Koreografija malih i repetativnih pokreta djeluje kao animacija čudnih površina tijela. Noge i ruke periferna su pomagala, protagonisti su predstave nabori kože, drhtaji mesa, igra svjetla i sjene. Tim postupkom tijela se depersonaliziraju, odnosno uskraćene su nam uobičajene oznake prepoznavanja kao što su lice, visina, oblik tijela. Paradoksalno, unatoč fragmentarnosti izloženih tijela, osobnosti izvođačica i emocionalni naboj probijaju kroz kožu, tako da bića koja vidimo djeluju ne trenutke zazorno i zastrašujuće, a povremeno ganutljivo ili začuđujuće moćno. Na samom kraju, kada se jedno tijelo ipak izgradi u uobičajenu strukturu, u jednostavno stajanje leđima okrenutim publici i ono izgleda čudno, drukčije, ne-ljudsko.

Narušavanje arhitekture tijela

Tema predstave drukčiji pogled na tijelo nije nova, niti je na nov način prezentirana. (Sjetimo se Emila Matešića i njegova istraživanja leđa, zatim Erica Raevesa s galerijskim projektom Zanimljiva tijela ili Xaviera le Roya na prošlom Tjednu suvremenog plesa, koji se koristio sličnim postupkom narušavanja arhitekture tijela, no s mnogo snažnijom dramaturgijom i konceptom.) Saskia Hölbling odlučila se za doslovno tjelesno-vizualno razvijanje teme, unutar kojega uglavnom uspijeva izgraditi atmosferu i postaviti kvalitetno ostvarenje. Tek povremeno, koreografkinja kao da nije izdržala u vlastitom limitu minimalnog kretanja, pa nepotrebno diže dinamiku događanja. Unatoč tim iskliznućima u doslovnost koja narušavaju magiju i atmosferu Other Feature, predstava uspijeva na tih i polagan način angažirati gledateljevu vizualnu i emocionalnu maštu.

Kao kontrast depersonalizaciji tijela, Milli Bitterli svoju predstavu In bester Gesellschaft (U najboljem društvu) zasniva na osobnosti, i to vlastitoj. Umjesto uobičajena postupka u kojem koreografi traže plesače koji na najbolji način mogu otjeloviti njihove ideje, ona je svoj program sastavila od solo radova koje su četiri autora posebno kreirala za nju. Kako su oni ujedno i prijatelji i suradnici, In bester Gesellschaft je i posveta zajedničkom umjetničko-privatnom iskustvu, predstavljanje zajedničkih tema i područja interesa.

Milli Bitterli plesačica je i koreografkinja, s plesačkim stažom u grupama DV8, Damaged Goods i suradnjama s koreografima Javierom de Frutos, Nigelom Charnockom, Willijem Donerom, Ivanin Wolfom, a danas umjetnička voditeljica grupe Artificial Horizont. Jedna je od najistaknutijih umjetnica austrijske plesne scene. Snažna izvođačica, s lakoćom je držala pozornost publike i ispunila svojom osobnošću poveliku scenu Tvornice.

A najbolje društvo za Milli Bitterli čine Wendy Houstoun, poznata po suradnji s DV8 i svojim glumačko-plesačkim solo-performansima, Belgijka Christine de Smedt, plesačica Les Ballets C. de la B. i Demaged Goods, francuska multimedijalna grupa Superamas i Austrijanaka Christine Gaigg, koreografkinja skupine 2nd Nature Dance Group i doktorica filozofije.

Baletna arabeska

Once it was decided Wendy Houstoun sastavljen je od fragmenata teksta i fragmenta pokreta koji variraju od baletnog port-des-bras preko atletskih padova i puzanja preko scene malih pokreta ruku, ili gubljenja i hvatanja ravnoteže u baletnom arabesku. Kratke sekvence čine nemirnu i eksplozivnu strukturu. Dojam je gotovo ispovjedni, kao kolaž dijelova iz različitih predstava ili plesna autobiografija. Sekvence su prema kraju sve kraće, a izvođačica samu sebe prekida izgovarajući Cut! dok nestaje iza bijeloga filmskog platna.

Videoloop Billy, billy skupine Superamas prikazuje privatnu svakodnevnu situaciju u kojoj pratimo Milli Bitterli kako ustaje iz kreveta, otvara vrata, odijeva se, dočekuje prijatelja, razgovara... U ponavljanjima te sekvence ubacuju se kratki citati iz poznatih filmova u kojima su glumci u istim situacijama kao i na videu. Duhovito nadograđujući zbilju apsurdnim filmskim fleševima otvaraju moguće razvoje događaja, značenja situacije, miješaju različite realnosti.

How to be a tool koreografkinje Christine Gaigg jedini je dio večeri koji se oslanja samo na koreografiju. Nastao kao ispitivanje odnosa plesač-koreograf u kojem se plesač nalazi u situaciji instrumenta/prijenosnika koreografskih ideja, odnosno autorova alata. Rezultat je fizički vrlo zahtjevan solo u kojem dijelovi tijela nadograđuju koreografiju kompliciranim ritmičkim strukturama.

Posljednji dio predstave Solo s Mathilde Erlabcher duhovit je rad koji ironizira ozbiljni pristup plesnoj umjetnosti, fascinaciju plesačkim tijelom i umjetničku taštinu. Temelj je banalna plesna fraza koju plesačica ponavlja, no u svakom ponavljanju na sceni joj se pridružuje jedna obična osoba. Na velikom platnu iza nje pojavljuju se titlovi koji objašnjavanju da sada gledamo Solo s muškom figurom, zatim Solo sa stojećom figurom, Solo s Helom, Solo s majkom i Solo s Mathilde Erlbacher, koje dakako nema. Šest običnih ljudi uskoro se pridružuje plesačici i zajedno s njom izvodi dijelove koreografije. Neprisutna Mathilde Erlbacher pojavljuje se na završnim titlovima kao autorica koreografije, redateljica, skladateljica, šminka, tehničko vodstvo, producentica...

Iako potpuno različita, četiri djela stvaraju cjelinu u kojoj pratimo preispitivanje biografije vrhunske i osebujne umjetnice, sklone eksperimentu i ironiji, na potpuno neočekivan i iznenađujući način.

Projicirani plesači

Na samom kraju festivala vidjeli smo dvadesetominutnu videoinstalaciju Sand Table, kolaboraciju svjetski poznate koreografkinje Meg Stuart (voditeljice skupine Damaged Goods) i vizualne umjetnice Magali Desbazeille.

Instalacija se sastoji od snimljenih tijela plesača koja su projicirana na veliki stol prekriven pijeskom. Dvoje plesača ulaze u interakciju s projekcijom, pomičući pijesak. Pijesak, poput vode, naizgled rastače tijela ili im daje neobičnu trodimenzionalnost. Sinkronost snimljenih jednostavnih i običnih pokreta (ležanje, sjedenje, ustajanje) i igre živih plesača potpun je, pa gledamo zajedničku igru živih ruku, pijeska i virtualnih, nestvarnih tijela. Plesači naizgled manipuliraju snimljena tijela, zatrpavaju ih pijeskom, izvlače i uvlače u prostor... U snimljeni materijal Magali Desbazeille povremeno intervenira crnom bojom koja briše dijelove tijela. Tako ona povremeno nestaju i ponovo se pojavljuju izranjajući iz pijeska, padajući sa stola na proširenu projekciju na podu ili jednostavno poništena propadaju u crnu rupu.

Sand Table, poetičan, diskretno duhovit i savršeno izveden rad, na najbolji je način ispratio Tjedan suvremenog plesa, najavljujući sve više multimedijalnih projekta, s nadom da ćemo ubuduće vidjeti i dulje radove Meg Stuart i njezine skupine Damaged Goods.

Iva Nerina Sibila