Prva i najveća ljubav film

Prva i najveća ljubav film

Bio je zahtjevan u poslu, katkad neumoljiv, tražio je ponajbolje i od sebe i od suradnika; bio je britak na riječima, duhovit i ciničan, ali nadasve topao čovjek

Umro je Marijan Arhanić. Rođenjem, odgojem i školovanjem Zagrepčanin, bio je za života glumac (Bakonja fra Brne, Koncert, Plavi 9), novinar, voditelj i redatelj studentskih dramskih skupina (1953-1957), umjetnički savjetnik Filmoteke 16 u Zagrebu, scenarist te asistent i pomoćnik redatelja, ali ga ponajprije pamtimo kao redatelja televizijskih dokumentarnih filmova te dvaju igranih dugometažnih filmova. Obrazovanjem je bio povjesničar umjetnosti i suautor knjiga Umjetnički spomenici Hrvatske (1956) i Ivan Sabolić (s Davorinom Stipetićem 1959).

Njegova je prava ljubav ipak nedvojbeno bio film. Bavio se njime prvo kao scenarist, a potom i kao scenarist i kao redatelj. Prvi mu je veliki scenaristički rad (s D. Stipetićem) bio za film Jedanaesta zapovijed (1970), filmu što kazuje o slučajnom susretu mlade i razmažene djevojke s ratnim prijateljem svoga oca, a scenaristički je utemeljen upravo na dijalogu što ga je napisao M. Arhanić. Od 1972. do 1975. bio je scenaristom brojnih kratkometražnih filmova koje je režirao Bogdan Žižić. Među ostalima: Putovanje, Moji dragi susjedi, Žala, Nož, Posljednja utrka.

Prvi mu je samostalni dugometražni igrani film Poslijepodne jednog fazana (1972), za koji je na festivalu u Puli dobio Diplomu žirija i Zlatni vijenac revije »Studio« za najboljeg debitanta. Nekoliko godina poslije, 1977, filmom Letači velikog neba ispripovijedio je nadasve toplu poetsku priču o djeci u ratu. Taj je film te iste godine nagrađen Grand prixom na II. međunarodnom festivalu filmova za mladež u Parizu te međunarodnom nagradom na festivalu u Avellinu (1978).

Televizija je bila njegova druga velika profesionalna ljubav. Znao je da je to medij koji najdalje dopire i da je važna svaka riječ i slika što s ekrana uđe u intimne prostore kuća. Bio je perfekcionist u brušenju svake izgovorene riječi, glazbe i kadra. Možda je stoga i prva njegova velika serija bila sedamdesetih godina, Kultura govora. Zaljubljenik i gotovo profesionalni znalac književnosti, poglavito hrvatske, ispisao je malu antologiju hrvatske dijalektalne književnosti (uz scenaristički rad Mladena Kuzmanovića). Pamtimo stihove Frana Galovića, tople kadrove zapuštenih hrvatskih kurija u filmu o otmjenome Domjaniću, sjetne izvorne međimurske pjesme što prate stihove Nikole Pavića, škrti istarski krajolik uz Balotine čakavske stihove. Proputovao je čitavu Hrvatsku za serijal emisija Hrvatska usmena književnost danas (1983) jer su priče, pjesme, poslovice što se još pamte i čuvaju do naših dana snimljene najvećim dijelom u stvarnome kontekstu. Zagrebu, koji je volio ponad svega, posvećena je njegova posljednja televizijska dokumentarnoigrana serija Vekivečni Zagreb — Zagrebačke priče i predaje (1995).

Najviše je autorskih emisija ostvario iz likovnih umjetnosti. Veliki serijal od četrnaest polusatnih emisija Hrvatska kulturna baština slikom (i pomno odabranom glazbom te vrsnim tekstom Igora Fiskovića) prvi put sustavno otkriva i pokazuje veliku i graditeljsku, i skulptorsku, i slikarsku, i arhitektonsku hrvatsku baštinu od njezinih početaka do kraja renesanse. Radio je prije svega srcem. Odlazio je daleko od cesta i snimao ostatke ranokršćanskih svetišta u kamenjaru dalmatinskoga krša ili u zaraslim poljima, igre svjetla i sjena na romaničkim i gotskim portalima, slike hrvatskih majstora zaboravljene iza oltara.

Tankoćutno je zahvaćao opuse hrvatskih i slikara (Ivan Ranger, Josip Račić, Želimir Janeš, Frano Žimunović, Ivo Dulčić, Antun Masle) i slikarica (Slava Raškaj, Nasta Rojc, Anka Krizmanić), tumačeći i otkrivajući njihova djela, ali i živote.

Marijan je Arhanić volio svoj posao i iskreno mu se radovao, prenoseći tu radost na sve oko sebe. Bio je zahtjevan u poslu, katkad neumoljiv, tražio je ponajbolje i od sebe i od suradnika; bio je britak na riječima, duhovit i ciničan, ali nadasve topao čovjek. Povazdan je radio da bi se u smiraj dana s istim žarom predavao i večeri i večerama. Volio je svoju Hrvatsku strastveno i do kraja, posvetivši joj najveći dio opusa.

Ljiljana Marks