Prohujalo s kritikom

Prohujalo s kritikom

Umjetnici vrlo rijetko za života dočekaju priznanje. S jedne strane to je logično i u redu, jer kao mediji novog i drukčijeg ispadaju iz uvriježenog reda i sustava, a s druge onaj biblijski mudri zaključak o upitnosti proročkih moći kod kuće uvijek vrijedi. No, dok otkriće partitura, rukopisa i slika mijenja povijest te umjetnosti, a djela autora skončalih posve nedostojanstveno u neimaštini postižu nezamislive cijene na tržištu, u plesnoj umjetnosti revival je vrlo rijedak. Ako nisi prepoznat sada i ovdje, teško ćeš više dobiti priliku. Prohujalo s kritikom, kakvom malom zabilježbom u kojoj možda nisu ni svi podaci bili točni.

Poduhvat nezamislive važnosti

Stoga je provedba ideje Mirne Žagar o revivalu Komornog ansambla slobodnog plesa pothvat od nezamislive važnosti za hrvatsku plesnu scenu. Ne samo zato što je to zorno osvjetljavanje dijela naše plesne povijesti kojim se zainteresirala i publika i kritika i svekoliko plesno pučanstvo nego što je to dokaz da je moguće obnoviti i sačuvati stare koreografije. Pokazati ih novim autorima, izvođačima i kritičarima. Ponovno ih vrednovati, s blaženom vremenskom distancom koja je izbrisala ili barem relativizirala osobna neslaganja.

U čestitki Milani Broš za sedamdeseti rođendan, objavljenoj u »Vijencu« 18. svibnja 2000, napisala sam da sam sigurna da bi mnoge njezine koreografije i danas djelovale avangardno. Nije mi ni palo na pamet da bi se to stvarno moglo dogoditi. I baš mi je drago što se pokazalo da obnovljena djela Komornog ansambla slobodnog plesa nastala pod umjetničkim vodstvom Milane Broš u razdoblju između 1966. i 1983. i danas zatječu gledatelje idejnom i izvedbenom dosljednošću, čvrstim konceptom i izmicanjem pomodnosti, dopadljivosti i shemi prepoznatljive tehnike. Nova tijela i suvremene plesačke osobnosti obranili su i značenje KASP-a i vrijednost projekta.

Kako ovaj tekst pišem ne samo kao publicist nego i kao ponosni dio treće generacije Milanina KASP-a, a u monografiji Tjedna postoji odličan i iscrpan razgovor Ivane Slunjski s Milanom Broš, dopustit ću si ovdje malo pjesničke slobode, kako i dolikuje nekadašnjem članu ansambla koji se bavio slobodnim plesnim izrazom. Hoću reći da nije uvijek bilo lako biti KASP-ovca (kako smo se Jasmina Zagrajski, Sanja Hršak, Neda Marović, Nada Turčin, Jasna Čižmek i ja međusobno zvale). Bilo je to doba kada se vrlo jasno znalo da se članovi različitih ansambala ne druže, i da ono što radi KASP ne ide u — ples. Ako su to mišljenje inicirali Olga Draušnik, Ivica Ivanko, Nada Kokotović, Biserka Maričević i Vlasta Spinčić Pjevom mladića u gorućoj peći na glazbu Stockhausena, a potvrdili Kruna i Tuga Tarle, Ranko Vukelić, Mira Mijačević, Jagoda Cvrlje, Beti Korać, Branko Magdić, Mila Rackov, Grozdana Marošević, Željko Brnetić, Aida Buntić i Velizar Vesović Ligetijevim Continuom za čembalo ili Rubenovim 19 i 10, Opera-serija koju smo izveli 1982. u Multimedijalnom centru, niz od šest serija pokreta ruku izvodi šestero crno-bijelih unificiranih plesača u šesterodobnoj mjeri na zvuk metronoma bila je za rijetke vrhunac jedne Milanine istraživalačke faze, a za ostale čvrst dokaz izvitoperena Milaninog poimanja plesa. (Dodat ću da su onima malobrojnima pripadali uglavnom likovnjaci, glazbenici, ljudi iz nekih drugih područja.)

Drukčije bavljenje plesom

Snimanje za francusku eksperimentalnu televiziju, nagrada na međunarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d’essaie da la danse u Parizu 1968. i ostala uspješna gostovanja nisu bitno promijenila stanje i status grupe u domovini, što opet nije bitno utjecalo na dosljednost Milanina rada. Mislim da su je znatiželja i potreba za eksperimentom koja bi uvijek prerasla u uzbuđenje pred novim izazovom i održali svježom, otvorenom i još radoznalom. (Naime, ona još nastoji pogledati svako dostupno plesno događanje, i šire!)

S druge strane, s godinama se rada u KASP-u u svih plesača javljao prijepor između stroge zadanosti tipične za Milanu promišljenost koncepta i ohlađenost pokreta, i kreativnog autorskog izražavanja članova grupe, koje je ona uvijek poticala. Milana se već tada potpisivala kao umjetnički voditelj (ono što danas često pokriva termin redatelj), a izvođači su bili koreografi. Učinivši plesače svjesnima, sigurnima i samostalnima — neizbježno ih je gubila. Većina se nastavila autorski ostvarivati u različitim područjima.

Nadam se da će mladi kolege, KASP-ova postava 2003: Kaja Bušić, Nina Kurtela, Natalija Manojlović, Maja Marjančić, Sanja Tropp, Ana Markić, Selma Banich, Sandra Banić, Iva Hladnik, Andreja Kumpar, Silvija Marchig, Branko Banković, Kristina Ozretić, Goran Papić, Ivana Pavlović, Alen Zanjko, Nina Sakić, i oni još mlađi, još polaznici Škole suvremenog plesa Ane Maletić, Irena Bašnec, Dora Đ urkesac, Barbara Hincak, Iva Korenčić, Diana Nasurović i Petra Smoljo iskoristiti iskustvo rada s Milanom Broš i zapamtiti i jednu drukčiju, danas u nas malo zanemarenu, dimenziju bavljenja plesom.

Maja Đurinović