Privatna stvar

Privatna stvar

Krešimir Bagić, Goli grad, antologija hrvatske kratke priče, Naklada MD, 2003.

Antologija hrvatske kratke priče Goli grad Krešimira Bagića obuhvaća razdoblje 1980-2000, odnosno autore koji su se u tom žanru afirmirali tijekom ta dva desetljeća. Raščlanimo malo tu rečenicu.

Antologiju je napravio subjekt koji, kao i svi subjekti, pati od propriocepcije i nikad ne čuje svoj glas onako kako on zvoni u ušima drugih. Zato je, s jedne strane, stvar pristojnosti oslabiti tu veliku imenicu antologije, recimo pridjevom privatna, dok je s druge strane upućenima to apriorno jasno, pa je to utoliko izlišno. No, antologije se manje prave zbog upućenih, a većim dijelom nastaju kao sumarna izdanja koja trebaju uvesti manje upućene u svoj predmet. Teško mi je danas uopće zamisliti osobni ili kolektivni Autoritet koji bi se hladnokrvno potpisao pod nešto što naziva antologijom, pa zašto se to ne bi i jasno naznačilo u podnaslovu. To ne vidim kao pitanje priređivačeve kompetencije, nego kao demistificirajuću igru otvorenih karata.

Jedna kartica, ekran i dekadski sustav

O sintagmi kratka priča i short short story ne bih ovom prigodom, jer bi to nadišlo gabarite ovog teksta, ali moram reći da Bagićevo pozivanje na dvostruko korijenje kratke priče — s jedne strane mini revoluciju Davora Slamniga, s druge »Poletovu« formalno uokvirenu priču na 29 redaka (1 kartica) — nije tako neupitna, jer bio je tu i Pero Kvesić, a prilično sam uvjeren da najmlađi i najbolji nastavljači tradicije priče u 29 redaka, poput Zorana Lazića, nemaju pojma o tom natječaju. Istodobno, treba reći da je ekvivalent negdašnje »Poletove« priče na jednoj kartici, također u okviru Naklade MD ovih dana izdana knjiga Ekran priče, nastala u suradnji s Iskonom, koja tu fatalnu jednu karticu prepoznaje u istom formalnom ograničenju novoga medija, tekstom čija duljina zaprema ekran računala kao nekad jedan list papira. Doduše, nije mi jasno što to znači, jer nekad se znalo da papir formata A4 sadrži 29 x 60 slovnih mjesta i basta, a koliko to znakova, u kojem fontu, s kako uređenim ekranom (sa Favorites ili bez?) i kako poštelanim kompjuterom uopće, opsežu ekran-priče — nemam pojma. Medijski vrlo popraćen, Festival europske kratke priče, također nastao zahvaljujući Nakladi MD, još je jedan element u kanonizaciji kratke priče koja je, doista, posljednjih nekoliko godina, kvalitativno i kvantitativno bila dominanta domaće proze. Premda mi se čini da trend polako postaju dulje forme, kratka priča uvijek će biti i samosvojna kategorija i logičan uvod u dulje oblike.

Konačno, pogledajmo i kronološko omeđenje između 1980. i 2000. godine. Očito se tu duguje naslijeđenoj dekadskoj tradiciji, koja se sretno podudarila s izlaskom Slamnigova Čudovišta (1980). Ponekad imam dojam da će periodičari i kroničari pomaknuti početak rata — koji je stvarno bio prijelomnica — na 1990, premda se i 1991. lako može apstrahirati. Zapravo, strašno mi je žao što se rat nije dogodio 1993. ili 1997. pa da se u dekadskom svijetu dogodi preispitivanje i da se uključe nove periodizacijske energije. Druga granična godina, 2000, zapravo je vrlo upitna. Prihvaćanjem dekadskoga tradicionalizma periodičar je iz antologije isključio barem tri relevantna imena: Gordana Nuhanovića, Damira Karakaša i Dalibora Šimpragu, čije su zbirke objavljene poslije te godine. A antologije se ipak ne prave baš svake godine, pa je tim prije priređivačev grijeh veći, premda konceptualno-aksiomatski opravdan. Pitanje je samo čemu konformizam u konceptima kada se antologija lijepo mogla protegnuti do imprimatura.

Stvaralački mrtvi autori i živi jezici

Izbor uvrštenih sedamnaest autora je, dakako, vrlo subjektivan, zato je, smatram, to i trebalo istaknuti u podnaslovu. Iz moje perspektive tu su se svakako morali naći i Viktor Ivančić i Ćićo Senjanović. Bagić je u jednom intervjuu izjavio da Ivančićeve tekstove smatra u prvom redu novinskim — doista oni kao satirični imaju aktualni povod i teško da su i bili mišljeni kao književnost, premda to sve skupa baš ništa ne znači — ali sjajni tekstovi Stanka Andrića još su manje kratke priče negoli Ivančićevi novinski tekstovi koji, između ostalog, obvezno završavaju poentom, jednom od najčešćih odrednica kratkih priča.

Prigovor se može uputiti i izboru tekstova koji prezentiraju neke autore. Recimo, Radaković je uvršten parodijskim tekstom, a to je ipak manje bitan dio njegova opusa.

Nadalje, oko ratne prijelomnice 1991. napravljena je, nužno pojednostavnjena, podjela na prozu devedesetih i osamdesetih. Uz iznimku reanimiranoga Ede Popovića i Davora Slamniga koji je bio i ostao priča za sebe, od svih uvrštenih pisaca iz osamdesetih koji nešto vrijede ni jedan danas nije, iz ovih ili onih razloga, književno aktivan. Tako su pisci devedesetih apsolutno nadmoćni kolegama iz osamdesetih i još povećavaju prednost. Tomu se ne treba čuditi. Osamdesetih su na cijeni bile neke druge stvari: aplikacija teorija, profesionalna problematika, eksplicitna stručna eruditnost, studentsko dokazivanje osviještenosti koje je najčešće završavalo u onesviještenosti čitatelja, označiteljska razina i njezino diskutiranje, prezir prema čitatelju i sućut s njim, konačno, ono što Bagić dobro zapaža, minorizacija spisateljske uloge. Devedesetih, pak, kultura je postala sekundarna ili čak tercijarna djelatnost pa je ponovno morala naći svoje mjesto pod suncem, smisao, čitatelja... Zbilja, da ne kažem označeno, provalilo je u život i tražilo način da bude izraženo. Bitno, što Bagić dobro primjećuje, u medijskoj djelatnosti. Nekako se čini da je ono o čemu su osamdesete pričale i na što su se furale u elitnijim kružocima (intermedijalnost, pop, mediji) generaciji devedesetih bila popudbina i priroda.

Što konačno reći o antologiji Goli grad? Ako se prihvati neispisana uputnica da je riječ o privatnom izboru nezahvalno nazvanom antologija i ako se prihvati koncept koji smo malo raspravili, zamjerke ostaju na razini razlika ukusa i teoretskom navlačenju (Andrić/Gregorić vs. Ivančić/Senjanović). No, ako je istina da će se ova antologija prevoditi na strane jezike, za što ima razloga budući da je Naklada MD u okviru biblioteke Živi jezici objavila vrlo vrijedne antologije s područja drugih jezika/nacija, tada ovaj tekst treba shvatiti kao apel za ozbiljnu rekonstrukciju izbora, čak i promjenu kriterija. Stvarno nema ama baš nikakva smisla da se na strane jezike prevode autori koji su — čak i fizički, ne samo stvaralački — mrtvi, a da se zaobilaze oni aktivni koji obećavaju kratke, duge i nadasve dobre priče.

Kruno Lokotar