Prije Vatikana

Prije Vatikana

Vrlo vješto i precizno, bez pompe, tenzičnosti i prevelike patetike, Zanussi nam daje uvid u buran život Karola Wojtyle kojega je upravo vjera učinila dobrim i običnim

Sasvim iskreno, malo je dobrih biografskih filmova. Još iskrenije, jako je malo dobrih takozvanih religijskih filmova, a pogotovo onih prigodnih, pa se filmski gledatelj o vjerskim blagdanima, sučeljen s uvijek istim i neinovativnim televizijskim izborom, nađe na pravim mukama. Ponovni posjet Pape Wojtyle našoj zemlji bila je prigoda da se uvjerimo kako stvari ipak mogu biti drukčije.

Poljski filmski teoretičar Tadeusz Miczka u svom eseju o poslijeratnoj poljskoj kinematografiji ustobočenoj pod političkim pritiskom (Cinema Under Political Pressure: A Brief Outline of Authorial Rolish in Polish Post-War Feuature-Film History 1945-1995, Moveast 4, 1997-1998) Krysztofa Zanussija jednim dijelom svrstava u »autore sa strategijom moralista« (»the strategy of moralist«) čiji su filmovi-eseji inspirirani katoličkom etikom. Drugim dijelom, Zanussi je za Miczku punokrvni pripadnik poljske »autorske strategije« (»author strategies«) te stoji rame uz rame s velikanima poput Polanskog, Wayde, Kieslowskog i drugih. U filmu Iz daleke zemlje, biografiji Ivana Pavla Drugog, Zanussi potvrđuje oba epiteta što mu ih je pridao Miczka.

Presudna pripadnost

Dio zanimljivosti ovoga filma svakako leži u specifičnom odnosu komunističkih vlastodržaca u Poljskoj prema poglavaru Rimokatoličke crkve. Iako je vladajuća oligarhija, kao i u drugim komunističkim zemljama, na religiju gledala s prezirom, a sam je Wojtyla imao posve jasne antikomunističke stavove, čini se kako je presudna ipak bila Woytilina pripadnost poljskoj naciji. Samo iz toga razloga Zanussiju je omogućeno da snimi relativno skup biografski film s međunarodnom ekipom.

Film prati razdoblje od Wojtylina djetinjstva, preko burih događaja u Drugom svjetskom ratu, kada se današnji papa otvoreno svrstao na stranu antifašizma do njegova dolaska u Vatikan. Vrlo vješto i precizno, bez pompe, tenzičnosti i prevelike patetike, Zanussi nam daje uvid u buran život čovjeka kojega je upravo vjera učinila dobrim i običnim, a te je osobine Karol Wojtyla nerijetko iskazivao i u vrijeme svojega pontifikata. Nema u Zanussijevu filmu ničega subverzivnoga, ničega spornoga, osim niza situacija u kojima glavni junak (glumi ga solidan karakterni glumac Warren Clarke) neprestano propituje svoju vjeru i općeniti smisao religioznoga. U filmu Iz daleke zemlje kamera nije spektakularna, ona je uglavnom intimistička i ugođajna, lišena razbarušenosti koja je prispodobiva biografskim spektaklima. Riječ je, dakle, svakako o jednom od boljih biografskih filmova, koji svoju izvrsnost podjednako zahvaljuje zanimljivu Wojtylinu životnom putu i Zanussijevu talentu.

Ivan Žaknić