Prepredena ironija

Prepredena ironija

Barry Gifford, Noćni ljudi, prev. Selma Dimitrijević, V. B. Z., Zagreb, 2002.

Giffordov roman Noćni ljudi žanrovska je mješavina s elementima krimića, horora i bajke, ali s upadljivom dominacijom poetike filma noir, koja se očituje u pesimističnom svjetonazoru, likovima gubitnicima i ozračju zločina.

Kompozicijski se raspada na četiri dijela labavo povezana likovima, odnosno njihovim slučajnim susretima. Dosljedno tome, glavni likovi jednoga dijela u drugima jedva da se i spominju. Sam termin glavni likovi možda je najbolje upotrijebiti tek uvjetno jer je uključeno takvo mnoštvo osoba da se stvara dojam da pred nama izranjaju nasumično, poput lica iz gomile, od kojih na nekima pogled zadržavamo dulje, a na nekima kraće. Mnoštvo ljudi i golemo prostranstvo američkog juga koje svojim kretanjem zauzimaju izaziva tjeskoban osjećaj besperspektivnosti i neznatnosti pojedinca.

Montažom kratkih, raznovrsno koncipiranih poglavlja, postiže se dinamična izmjena slika. Poglavlja zasnovana na izravnoj prezentaciji neke situacije izmjenjuju se s poglavljima koja, poput dosjea, iznose pregršt intimnih biografskih podataka o likovima. Ima ih koncipiranih kao pisma i kao tobožnji isječci iz novina. Ponekad se i uslojavaju, tako da neka jednostavna životna situacija, npr. vožnja automobilom, služi kao okvir radijskoga prijenosa vijesti, iz kojih saznajemo informacije bitne za neku drugu garnituru likova.

Ljudska prljavština

U svom proputovanju od jednog lica do drugog čitatelj se svagdje susreće s potonulim i ogorčenim svijetom i stječe solidan uvid u široki spektar ljudske prljavštine koji obuhvaća: silovanja, inceste, brutalna serijska ubojstva i slučajna ubojstva, krvave obračune, vjerski fanatizam i licemjerstvo, prostituciju, sidu, pobačaje. Sve to mnoštvo različitih lica, situacija i pristupa podupire, dakako, jednu glavnu temu romana, koja se ne gubi iz fokusa: začarani krug nasilja. Pomno se istražuje tanka linija između žrtve i nasilnika i pokazuje kako su to vrlo nestabilne pozicije te kako je lako skliznuti iz jedne u drugu — nasilje izaziva nasilje. Provodi se vrlo istančana analiza geneze agresivnosti, traže se njezini korijeni u nesređenim obiteljskim prilikama i slaboj ljudskoj naravi, koja je potpuno u vlasti nagona i slučajnosti.

U slučaju Betty i Cutie, junakinja prvoga dijela romana, agresivnost i lezbijske sklonosti prikazani su ne kao nešto urođeno, nego stečeno i razvijeno na temelju loših životnih iskustava. Njihov apsurdni plan i pokušaj egzekucije svih muškaraca na svijetu nije čin nagona, nego ideje, pri čemu čitatelj ostaje u dilemi da li je riječ o inačici vjerskog fanatizma ili o svjesno apsurdnoj igri proizlašloj iz ogorčenja.

Suprotno tome, slučaj Lakog Earla, kako mu i samo ironično ime govori, pokazuje lakoću s kojom se slučajno postaje zločincem. Kontrola nad samim sobom samo je privid, i sasvim normalnu i mirnu čovjeku može se dogoditi da počini zločin ne misleći i ne želeći to.

Pored oštre kritike obitelji i lažne sigurnosti koju ona pruža, tj. pokazivanja da je obitelj zapravo idealan okvir za svakovrsne gnusobe, na više se mjesta u romanu ističe i kritika naivna i iskrivljena poimanja religije. Betty i Cutie ironiziraju je i parodiraju pisanjem svoje verzije Biblije u kojoj su Bog i Isus žene, i provođenjem koje se osvećuju muškarcima za sve zlo što su počinili u ime svoga, muškog Boga. Likovi Dallas i Dilys Salt, brat i sestra u incestuoznoj vezi i propovjednici dvaju stajalištima suprotstavljenih sljedbi, kojima je religija posao, a ne uvjerenje, savršeno su groteskno utjelovljenje crkvenoga licemjerja. Pisma Isusu djevojčice Marble očitovanje su djetinjasto naivna poimanja religije, koje mnogi vjernici zadrže i kao odrasli.

Kukci u svemiru

Roman je ispričan prividno objektivnim, od emocija ohlađenim stilom, s diskretno upletenim dojmljivim detaljima i poredbama koje izazivaju snažne reakcije u čitatelja (na primjer: »glave izdubljene kao propisno očišćene bundeve«). Zbivanja diskretno komentiraju i ironični naslovi poglavlja.

Ironija je zapravo u tekstu prisutna na više razina: kao ironija sudbine, kao ironično stajalište nekih slikova i kao ironičan pripovjedač. Kako je to prepredeno prikrivena, kodirana stilska figura, nije je lako odmah uočiti.

Tako je čitatelj brutalne događaje opisane u prvom dijelu romana sklon prihvatiti kao presliku gole zbilje, u drugom dijelu uočava pomak u groteskno, u trećem dijelu događaji počinju zadobivati nadrealističku, fantastičnu dimenziju, a četvrti je dio gotovo suvremena bajka, slobodna adaptacija priče o Crvenkapici i biblijske priče o Davidu i Golijatu, čiji naivni događaji i junakinja-srećkovićka oštro kontrastiraju prethodnom užasu i pesimizmu te izazivaju jake komičke efekte. Tek je naknadno moguće u svoj punini sagledati ironičan odmak od strašnih i odvratnih stvari koji je prisutan u djelu i dosjetiti se da roman treba čitati u crnohumornom ključu.

Nije slučajno jedan dio romana nazvan Tajni život kukaca. Čitatelju je zaista dodijeljena perspektiva promatrača odvratnih, malih, neznatnih stvorenja, od kojih je svako uvjereno da ima osobitu misiju u svemiru.

Svjetlana Sumpor