Povrat iz nepovrata

Povrat iz nepovrata

Uz predstavljanje knjige U nepovrat, opet Radovana Ivšića, 27. svibnja 2003.

Knjiga članaka, razgovora i dokumenata U nepovrat, opet pjesnika, dramatičara, esejista i prevodioca Radovana Ivšića, koja obuhvaća gotovo pola stoljeća hrvatske, i europske, kulturne i političke povijesti, od 1956. do 2002, jedan je od najzanimljivijih i najpotresnijih, zbornika tekstova što ih je neki moderni hrvatski književnik u novije doba napisao ili izgovorio. Ivšić, naime, kao da je mukotrpno došao do otkrića — koje ni u kakvu društvenom sustavu ne može računati na bezuvjetnu popularnost — da dijalog nije uvijek i najpodesnije oružje istjerivanja više pravde, jer često tome neusporedivo bolje služi monolog, filipika, dijatriba, paskvila, pa čak i obična svađa i polemika. Njegovi su ogledi, zapisi, intervjui, pa čak i dvije prigodne pjesme — jedna posvećena A. G. Matošu, kao buntovniku, a druga konkretistički, napisana s pomoću samih interpunkcijskih znakova, možda babilonskom jezičnom rasulu — gotovo uvijek kao odgovor na neki vanjski izazov, ili pak izazov koji zahtijeva neki javni odgovor.

Premda je većina intervjua što ih je, pogotovo u novije vrijeme, Ivšić dao novinarima ili piscima kao što su Jakša Fiamengo, Mirko Galić, Branka Malčić, Zvonimir Mrkonjić, Jasmina Kuzmanović, Dalibor Foretić i dr. objavljena u hrvatskim medijima, pa su njegova stajališta, ipak, mogla doprijeti i do širih našh intelektualnih krugova, ipak mi se čini da je njegova dugogodišnja odsutnost iz domovine donekle otupila njihovu prirodnu izazovnost i probojnost kakvu bi imali da je i on osobno oko sebe stvarao klimu žive interakcije sa sličnomišljenicima ili pak s protivnicima. Nadajmo se, unatoč tome, da je možda upravo ta činjenica pridonijela njihovoj dugovjekoj aktualnosti

Energično »ne«!

Jer, Ivšić, nakon A. B. Šimića i Tina Ujevića, možda je rekao najenergičnije, i najstvarnije, ne zatečenim književnim i političkim prilikama u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Šimić je, međutim, svoju dosljednu apartnost platio preranom smrću, a Ujević odbačenošću od društva, čije je konvencije, međutim, prije toga on sâm odbacio. Ivšić je pak, čini se, pokušavao svojoj urođenoj potrebi za najvišom mogućom stvaralačkom slobodom naći kakvo-takvo zadovoljenje sklonivši se 1954. u Pariz, u metropolu koja je, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, bila, kao što je predobro poznato, veliko intelektualno poprište suprotstavljenih ideja, žestokih kontroverzija u kojima su sudjelovali takvi značajni ljudi kao što su André Breton, Louis Aragon, Paul Eluard, Albert Camus, Jean-Paul Sartre i toliki drugi, suočeni s tragičnom bilancom upravo poraženoga nacifašizma što je četiri godine držao zemlju pod njemačkom okupacijom i traumatskim dilemama što su ih razbuđivale, s jedne strane, lažne nade u Sovjetski Savez i Staljina i, s druge, mračne istine koje su stizale iz toga arhipelaga gulaga u zapadni svijet. Intelektualna klima Pariza pedesetih godina bila je kao stvorena za pobunjenički duh Radovana Ivšića, koji se, kao potomak velike hrvatske intelektualne dinastije i sin velikoga slavista i suprevodioca, s Maretićem, Homerovih epova, u najužem obiteljskom miljeu susreo sa znanjima najprečima za ozbiljniji književni rad, kao što su strani jezici i najsvježiji književni poticaji sa Zapada. Jer, on je, pored ostaloga, i značajni hrvatski prevodilac s engleskoga, ruskog i francuskog.

Krila nadrealizma

Kao što je poznato, Pariz je u to doba bio središte strastvenoga, i važnog, sukoba u samome krilu francuskoga nadrealizma, gdje se kristaliziralo mnoštvo osobnih gledišta, ali gotovo sva kao da zadobivaju pun smisao tek onda ako se povežu s dva glavna sukobljena čovjeka, s Andréom Bretonom i Louisom Aragonom.

Prvi je, i u jeku najsnažnije poratne političke i književne polarizacije, težio emancipiranju stvaralačkoga procesa, koji bi, po njemu, bio oslobođen svakoga diktata razumske kontrole — a zapravo okamenjenoga sustava društvenih normi — kao književnog, likovnog i općekulturalnog pokreta od oktroiranog diktata Moskve utemeljena na načelima tzv. znanstvenoga socijalizma izloženima u biblijskoj Historiji SKP (b).

Tu je još i slučaj Salvadora Dalija, s čudnim afinitetima prema potrošačkoj groznici i čarima španjolskog caudilla Francisca Franca.

Drugi je, naprotiv, još 1930. u Harkovu prihvatio socijalistički realizam, vjerojatno kao moralni odgovor na propast fašizma, ali i na kapitalističku restauraciju u Francuskoj, koja je jedva preživjela njemačku okupaciju.

Ako se mnogobrojni, i raznovrsni, diskurzivni uvidi Radovana Ivšića o vezi između moralnih zahtjeva što ih je sâm sebi postavljao u vrtlogu francuskih književnih i političkih kontroverzija pokušaju razumjeti kao kakva-takva cjelina, meni se čini da se oni mogu, gotovo bez ostatka, svesti na njegovu jednostavnu, gotovo biološku, potrebu za apsolutnom slobodom književnoga stvaranja od prilika, kulturnih i političkih, koje mu, redovito, nastoje ispostaviti svoje društveno poželjne narudžbe. Na mnogim mjestima u svojim tekstovima Ivšić uz to, gotovo opsesivno, razmatra, zapravo, i dvije glavne teme, koje se, međutim, u konačnici, možda smiju svesti na jednu: na slobodu.

Kontroverze

Prva je tema aragonovsko, otpadničko, krilo francuskoga nadrealizma i njegova kobna povezanost sa sustavom staljinističkoga terora. Mislim da on u tu orbitu smješta i klasike srpskoga nadrealizma Dušana Matića, Marka Ristića — tvorca, 1945, mračne himne Crvenoj armiji — Oskara Daviča i dr., gledajući ih u kontekstu poratne komunističke retorzije, isprva pupčano povezane s Moskvom.

Druga je kontroverzna tema Miroslav Krleža, ta »najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi«: »Koliko je Matoš« — piše Ivšić — »htio otvoriti Zagreb velikim suvremenim tokovima svjetske poezije, umjetnosti, slobodarstva, toliko će se Krleža svojim austrougarskim purgerstvom cijelog života iz petnih žila opirati svim pojavama moderne umjetnosti u bloku, kao da one predstavljaju cjelinu... Zagreb je tragično osiromašio bez pravih diskusija o živim idejama.«

Ta i druge ocjene, iznesene u Osijeku na XII. Krležinim danima, 5. prosinca 2001, pobudile su burna javna reagiranja, ali se sve, nakon kratkotrajne eksplozije, smirilo, i značajna rasprava o novim polazištima za ocjenu Krležina života i djela, nažalost, još nije pokrenuta.

Pjesnik Zvonimir Mrkonjić, u svojoj poznatoj antologiji Suvremeno hrvatsko pjesništvo iz 1971. zapravo me prvi upoznao s poezijom i idejnim svijetom Radovana Ivšića. Još je dublje u njegov kosmos ušao u sjajnom pogovoru knjizi Radovan Ivšić, Crno, iz 1974.

Poezija, gotovo zenovska lelujavost njegovih Tanka i akvarelska prozračnost Narcisa — s jezičnom istančanošću kakvu smo, možda, imali samo u nekoliko Vidrićevih pjesama — stizanje na sâm rub šutnje doista je, prividno, u čudnom neskladu s ovom proznom knjigom, koja, nasuprot pjesničkoj praksi, nimalo ne bježi od glasnosti, pa čak ni od otvorenoga moralnog zgražanja.

Slutimo da su Ivšić pjesnik, Ivšić tvorac drame Gordogan i Ivšić esejist i polemičar istinski integrirani u jedinstvenom stvaralačkom procesu, kojega su njegovi tekstovi samo donekle njegova različita očitovanja. Kako u Hrvatskoj zaborav brzo pada čak i na najbolje pisce koji se osobno nisu pobrinuli za vlastitu besmrtnost, imamo sreću da pred sobom imamo niz tekstualnih poticaja što ih je živi pjesnik Radovan Ivšić uputio našem varljivom povijesnom pamćenju i našoj savjesti. Osim toga, on je imao sreću da bude dio stanovitoga svjetskog poetskog i kulturnog miljea, njegov istinski sudionik, i da se otme gravitacijskoj moći goleme, uvijek kontroverzne i, u stanovitom smislu, zaista štetne figure Miroslava Krleže. Danas imamo slobodu, a i potrebu, da ih gledamo kao atagoniste u još nezavršenoj drami hrvatskoga kulturnog identiteta.

Marko Grčić